Nakon "Novina" Dalibor Matanić ima još jednu dobru seriju u kojoj je opet uz cijelu plejadu ponajboljih hrvatskih glumaca okupio i neko poznato lice iz susjednih zemalja. Istoimeni roman Roberta Perišića po kojem su Hana Jušić, Milan Živković i Jelena Paljan napisali scenarij pročitao sam valjda odmah kad je izašao (piše da je objavljen 2015., no imao sam osjećaj kao da sam ga čitao prije 15 godina, brzo to vrijeme leti) poslužio je kao predložak, no dodatno je prilagođen duhu vremena. Sastoji se serija od šest epizoda, a iako se priča prati linearno (uglavnom), svaka je epizoda ispričana iz perspektive nekog drugog lika.
U prvoj epizodi to je Oleg (Rene Bitorajac), tipični hrvatski poduzetnik, muljator s darom govora koji će svakom prodati muda pod bubrege. On se zaputio u provincijsko i zapušteno mjestašce Nuštin gdje ponovno planira pokrenuti propalu tvornicu turbina. Caka je samo što misteriozni investitori iz arapskog svijeta trebaju samo jednu turbinu kakvu je u socijalizmu uspješna tvornica proizvodila baš ondje i takav model ne proizvodi se više nigdje, a i on će to saznati tek na kraju epizode. S Olegom je u Nuštin stigao i njegov introvertni bratić Nikola (Krešimir Mikić), inženjer koji će postati direktor ponovno otvorene tvornice. U trećoj epizodi u prvom planu je Šejla (Jovana Stojiljković), mlada kustosica koja se u rodno mjesto nedavno vratila iz Njemačke, dok je u četvrtoj glavni stari inženjer Janda (Izudin Bajrović).
U petoj epizodi kolo vodi bivši vojnik i jedan od glavnih radnika Branoš (Goran Bogdan), a u šestoj i posljednjoj priču pratimo iz kuta Lipše (Tihana Lazović), konobarice koju će Oleg upoznati na putu prema Nuštinu. Svaka epizoda i nazvana je po liku iz čije je perspektive pratimo, a baš kao i u "Novinama", Matanić je još jednom savršeno pogodio casting. Konceptualno je to zanimljivo, no do kraja ipak ostaju neke slijepe ulice, a baš kao i knjiga, tako i serija nekako istovremeno odiše i nostalgijom za prošlim vremenima, ali i ironijom na još uvijek sveprisutni duh jugonostalgije i za vremenima kada je navodno sve bilo bolje. Čini mi se da i cijela ta tvornica pomalo simbolizira propalu državu, bratstvo i jedinstvo, vrijeme kada su svi imali posla i svi su bili sretni.
Vrlo brzo nakon što tvornica krene s proizvodnjom i radnici se prime posla zaživjet će ondje neki samoupravljački duh. Zapušteno, propalo i otužno mjesto kojim vedri i oblači lokalni šerif Ragan (Slavko Štimac), gotovo preko noći će se transformirati u mjesto u kojem su ljudi ponovno sretni i u kojem život ponovno ima smisla. Dogodit će se to iako je i svima njima podsvjesno jasno da je to čista utopija i da je to nešto što je potpuna anomalija, nešto što više ne može postojati, no svi ti ljudi prepustit će se takvom raspoloženju. No, osim što je "Područje signala" serija o jednom utopijskom poduzetničkom pothvatu i oživljavanju umrtvljenog mjestašca, još više je to priča o svim tim ljudima.
Iako su neki od likova koji će kasnije ponijeti cijele epizode u početku tek spporedni likovi (najbolji primjer je Lipša koja će iznenađujuće nakon kratkog pojavljivanja u prvoj, nestati sve do zadnje), svi oni su fino zaokruženi i svima njima kao da je zajedničko da su to ljudi koji su se već naučili na životne poraze. Kao da su se pomirili sa sudbinom ili da su najbolji dani iza njih ili da jednostavno nisu predodređeni za sreću, svi oni će se do kraja transformitati i pokretanje proizvodnje u mrtvoj tvornici preokrenut će i njihove živote. Produkcijski je sve to kvalitetno odrađeno i svakako je "Područje bez signala" sadržaj koji vrijedi pogledati.
Primjedbe
Objavi komentar