Irska filmašica Nathalie Biancheri u ovom bizarnom i nadrealističkom filmu kao da pokušava dozvati duh genijalnog Grka Jorgosa Lanthimosa i tematski pa i ugođajno djeluje "Wolf" pomalo na tragu "Lobstera". Okruženje je tu nekako distopijsko, ne s ovog svijeta, a opet ovozemaljsko, apsurdistički, groteskno, ali i nekako prenaglašeno zbog čega ova high-concept parabola možda i nije uspjela do kraja profunkcionirati. Već u uvodnoj sceni vidimo mladića za kojeg ćemo ubrzo saznati da se zove Jacob (George McKay iz "1914") kako gol baulja po šumi i ponaša se kao da je neka divlja životinja. Baš kao što naziv filma sugerira, Jacob misli da je on vuk, a nakon što napadne brata, roditelji će ga postati u ustanovu za psihički oboljele.
I ne bi čovjek vjerovao, u toj bizarnoj ludari nalazi se još nekoliko sličnih tinejdžera koji također misle da su neke životinje. Tu je djevojka koja misli da je papiga, druga je uvjerena da je konj, jedan dječak je siguran da je vjeverica, drugi da je njemački ovčar itd, a da situacija bude bizarna, ponašaju se svi kao da je takvo stanje nešto što se inače i događa. Doduše, tvrdi liječnik koji ima prilično ekstremne metode u liječenju takvih slučajeva, dr. Mann koji samog sebe naziva Zookeper (Paddy Considine) da se takav poremećaj naziva Species Identities Disorder ili Species Dysphoria. Kao što očito u stvarnosti postoje psihički bolesne osobe koje su uvjerene da su neki drugi ljudi, tako i ovdje postoje ljudi, uglavnom mladi koji su uvjereni da uopće nisu ljudi, već su neke druge životinjske vrste.
Dok dr. Mann ima ekstremne metode u kojima pacijente pokušava pogurati preko ruba kako bi ih uvjerio da nisu životinje (djevojku koja misli da je papiga on pokušava recimo nagovoriti da skoči s prozora kako bi vidjela može li letjeti), tu je i liječnica koja ima više psihoanalitički pristup te se njih dvoje često sukobljavaju zbog različitih metoda. Jacob se nikako ne može prilagoditi na život u instituciji, a ubrzo će se on zbližiti s djevojkom (Lily-Rose Depp) koja je uvjerena da je divlja mačka i koja je već godinama zatvorena u toj instituciji. Iako bi cijela ova situacija mogla djelovati smiješno, nema tu uopće razloga za smijeh i ton cijelog ovog filma itekako je ozbiljan, nelagodan i pomalo mračan.
No, iako je sve tu od početka potpuno bizarno i nadrealno, uspjela je Biancheri u tome da se sve to ne pretvori u nekakvu karikaturu i lakrdiju jer s vremenom gledatelj kao da počne vjerovati svim tim nesretnicima koji se bore s ozbiljnim poremećajem i koji se pokušavaju socijalizirati i biti normalni, no njihovi životinjski instinkti kao da su prejaki i ne dopuštaju im prilagodbu. I dok velika većina pacijenata ipak uspijeva nekako potisnuti svoja životinjska naličja te se zbog vlastite dobrobiti pokušavaju pretvarati da su obični ljudi, Jacob u tome ne uspijeva. Kad se počne zbližavati s Divljom mačkom, on kao da će svoju vučju, divlju stranu sve manje uspijevati potisnuti i skrivati, što će ga dovesti u ozbiljne probleme sa sadističkim Zookeeperom. Može se na "Vuka" gledati i kao na bizarnu parabolu, alegoriju o ljudima koji se ne mogu ili ne žele ukalupiti u društvo i pristati biti ono što zapravo nisu. Iako ideja tu pa čak ni izvedba tu zapravo i nisu bili loši, ipak ovaj film nije profunkcionirao ni izbliza tako dobro kao "Lobster".
Primjedbe
Objavi komentar