Subverzivna alegorijska drama koja je Davidu Zonani donijela nagradu za najboljeg meksičkog debitanta pokazala se kao potpuno neočekivano, a itekako ugodno iznenađenje. Odmah u uvodnoj sceni "Workforcea" ili "Mano de obra" u originalu, jedan od radnika na izgradnji mondene kuće u elitnoj četvrti Mexico Cityja nesretno pogine. Vidimo ga samo kako pada s visine i ostaje nepomično ležati, a njegov brat Francisco (dobitnik nagrade za meksičkog glumca godine Luis Alberti) također radi na istom gradilištu i želi da njegovoj obitelji pripadne odšteta zbog pogibije na random mjestu. Ostala je iza nesretnog bauštelca trudna žena, no njihov šef, ujedno i vlasnik kućerine koju grade izveo je nekakav manevar pa je mrtvozornik napisao u izvješće da je brat bio pijan na radnom mjestu.
Nema odštete, nema istine, a u tom trenutku se čini da bi "Mano de obra" mogao biti jedan od onih tipičnih filmova u kojima siromašni autsajder pokušava istjerati pravdu protiv puno moćnijih i bogatijih tipova. No, umjesto toga ova drama snimljena u tipičnom naturalističkom štihu počinje se rasplitati u posve neočekivanom smjeru i Francisco je smislio posve drukčiji način osvete. Bio je na kraju "Workforce" zapravo izvanredna provokacija i film koji na iznimno originalan način obrađuje temu klasnih razlika, društvene nejednakosti i nepravde općenito. U jednom trenutku kad shvati da za smrt njegovog brata baš nitko neće odgovarati i da se njegovom šefu, a i ostalima više, manje živo jebe za ono što se dogodilo i nastavljaju se oni ponašati kao da je to nešto najnormalnije, smislit će Francisco posve neočekivanu osvetu.
Ilegalno će se on useliti u tu kuću u izgradnji, a vrlo brzo i šef firme za koju je radio, ujedno vlasnik kuće stradat će pod sumnjivim okolnostima. Nakon što se naseli u kuću koju je gazda samac radio za samog sebe, Francisco će shvatiti da je ta kuća prevelika za njega samoga i počet će je pretvarati u svojevrsnu komunu u koju će se naseljavati njegovi bivši radni kolege sa svojim obiteljima. Kako im je gazda ostao dužan i nije im platio njihov rad, Francisco je uvjeren da imaju pravo na to, a našli su i nekog čudnog odvjetnika koji ih je uvjerio da postoji pravni manevar na koji se mogu svi oni vlasnički uknjižiti na kuću. Pretvorit će se vrlo brzo cijela ta situacija u gotovo pa apsurdni socijalistički eksperiment, a vidjet ćemo do kraja ima li ta utopija ikakve šanse.
Sjajno je ovu neobičnu, subverzivnu, uvrnutu modernu dramu zaokružio Zonana te je "Mano de obra" podjednako kritika i današnjeg kapitalizma, ali i još uvijek žive socijalističke ideje jer jedna od poruka koja bi se mogla iščitati je da su oba društvena uređenja zapravo najobičnije prijevare u kojima će Francisco i ljudi poput njega uvijek izvući deblji kraj. Važnu ulogu tu ima i sama kućerina u elitnoj čevrti Mexico Cityja u koju će se naseliti siromašni radnici iz loših četvrti koji su do sada živjeli valjda u nekakvim potleušicama i rupčagama. Nekako neprirodno svi ti ljudi djeluju u toj modernoj, kockastoj, dizajnerski osmišljenoj vili s desetak soba, bazenima i svime što bogataši obično ubacuju u svoja prebivališta. Sve to od početka djeluje nekako čudno, puno kontrasta i razlika, a Francisco će se od prosječnog čovjeka bijesnog na nepravdu i privilegije koje imaju više klase, gotovo pa početi pretvarati u istog takvog eksploatatora koji odlučuje raditi isključivo u vlastitu korist.
Primjedbe
Objavi komentar