Mickael (Vincent Macaigne nominiran je za francuskog glumca godine) je "noćni doktor". Radi ovaj liječnik samo noćne smjene, a nije mi poznato postoji li i u nas praksa slična kakvoj se on bavi. Ne radi on niti u bolnici, nema on ni svoju ordinaciju, već on u noćnim satima obilazi pacijente po Parizu. Stresan je to i nimalo lagodan život, a glavni pacijenti Mickaelu su ovisnici kojima propisuje recepte za subotexe i slične nadomjestke zbog čega će se naći u problemima. Vrlo brzo jasno nam je i zašto. On recepte za lijekove dijeli šakom i kapom jer pokušava pomoći bratiću Dimitriju (Pio Marmai), vlasniku ljekarne koji se uvalio u dugove i povezao s mafijom.
Mickael je i u bračnoj krizi pošto je i njegova supruga Sacha nezadovoljna njegovim stilom života, stalnim izbivanjima, kašnjenjima i nepouzdanosti. Ne zna ona da je Mickael u tajnoj vezi s Dimitrijevom zaručnicom Sofiom (Sara Giraudeau), a u ovom uzbudljivom neonoirovskom trileru Eliea Wajemana pratimo jedan dan u životu liječnika. I to vjerojatno najgori dan (i noć) u Mickaelovom životu jer u tih 24 sata naslagat će se sve loše što se može dogoditi, a ionako loša situacija dodatno će se početi raspadati.
Trebao je "Medecin de nuit" ili "The Night Doctor" biti jedan od filmova iz natjecateljskog programa otkazanog Cannesa 2020. godine, a u ovom iznimno dinamičnom i napetom trileru ubitačnog tempa upoznat ćemo i mračni polusvijet Pariza. Odmah od početka nam je jasno da je Mickael u nekoj sivoj zoni i da ono što radi baš i nije legalno, a vrlo brzo shvaćamo da je to jedan od onih tipova koji želi i pokušava pomoći drugima makar i na vlastitu štetu. Naravno da je on čovjek progonjen i vlastitim unutarnjim demonima, čovjek koji bi naizgled mogao imati sređen i uredan život, no stranputica kojom je očito nekoć skrenuo, odvela ga je smjerom iz kojeg, čini se, više nema izlaza.
Stilski i vizualno "Medecin de nuit" djeluje kao da je snimljen pod utjecajem američkih filmova slične tematike, na tragu Scorseseovih "Mean Streets" ili kultnog Ferrarinog "Bad Lieutenant", ali s bitnom razlikom jer Mickael ipak nije moralna nakaza poput Keitelovog LT-a. Čovjeka kojem više nema spasa i koji je prekršio valjda sve ljudske i prirodne zakone. Djeluje Mickael kao dobar, pošten i pravedan čovjek koji jako dobro može razaznati dobro od zla, a u probleme će ga ponajviše odvesti njegova naivnost, dobrota i želja da pomogne drugima. Fino je tu Wajeman uspio balansirati naturalizam gotovo na tragu dokumentarizma kada prikazuje svakodnevni Mickaelov život, obilaske pacijenata, noćno krstarenje gradom i susretanje s raznim tipovima te žanrovsku fikcionalizaciju situacija u koje ga je doveo njegov posao.
Primjedbe
Objavi komentar