Groteskna i divlja romantična krimi drama Davida Lyncha potpuno iznenađujuće je dobila Zlatnu palmu u Cannesu 1990. godine. Zanimljivo je kako su Lynch i ekipa film završili tek dan ranije prije premijere u Cannesu gdje su nakon projekcije pred 2400 ljudi "Divlji u srcu" zaslužili gromoglasni aplauz. No, samo nekoliko dana kasnije, kad je predsjednik žirija te godine, veliki talijanski filmaš Bernardo Bertolucci proglasio pobjednika, situacija se potpuno izokrenula. Zvižduci su nadglasali pljesak, a filmska kritika uglavnom je pokopala Lynchev film. Danas "Wild at Heart" ima kultni status i jedan je od ikonskih filmova slavnog američkog nadrealista te film koji je pomalo i logičan slijed prethodnog "Plavog baršuna".
Na nedovršeni rukopis Barryja Gifforda "Wild at Heart: The Story of Sailor and Lula" Lynch je naišao još dok je radio na "Twin Peaksu". Iako je u početku mislio samo producirati film, na kraju je Lynch sam napisao scenarij i režirao film koji danas znamo kao "Wild at Heart", film koji je potpuna inverzija klasičnog Hollywooda i koji bi se moglo opisati kao bizarnu i trashy Lynchevu parodiju klasika kao što je recimo "Čarobnjak iz Oza". Film je to koji zasigurno ne bi funkcionirao da ga je radio bilo tko drugi osim Lyncha. Pravi je to Freak Show u kojem Lynch kao da na sebi svojstven, unikatan način pokušava parodirati klasike kao što su "Sunset Blvd" (koji je kasnije poslužio kao inspiracija za njegov "Mullholand Drive"), dok je dvoje glavnih likova zapravo parodija dvije najveće američke ikone - Elvisa Presleyja i Marilyn Monroe.
Mladi ljubavnici Sailor Ripley (Nicolas Cage) i Lula (Laura Dern) bit će razdvojeni nakon što Sailor završi u zatvoru zbog ubojstva prilikom prekoračenja nužne samoobrane. Napao ga je čovjek kojeg je angažirala Lulina majka, Marietta Fortune (Diane Ladd koja je i u stvarnosti majka Laure Dern), groteskna luđakinja koja po svaku cijenu želi spriječiti vezu kćeri s barabom poput Sailora. No, nakon nekoliko godina, kad izađe iz zatvora, Sailor će odmah pokupiti Lulu i zaputit će se oni na putovanje prema zapadu, kroz New Orleans do Texasa gdje će se ovaj tip koji je opsjednut Elvisom Presleyjem te izgleda poput njega, ponovno uvaliti u probleme. Za to vrijeme Marietta će za Sailorom poslati ne jednog, već dva hitmena, Johnnyja Farraguta (Harry Dean Stanton) i Marcellusa Santosa (J. E. Freeman).
Jasno da će putem Lula i Sailor susretati razne groteskne tipove, čudake kakvi mogu nastati valjda samo u Lynchevom mozgu poput ljigavog kriminalca Bobbyja Perua (Willem Dafoe) ili Sailorove stare prijateljice Perdite Durango (Isabella Rossellini). Vjerojatno je "Wild at Heart" nešto najbliže romansi što je Lynch ikada snimio, a on kao da se posebno trudio da praktički svi likovi ovdje djeluju što odbojnije, grotesknije, neprirodnije. Nema tu ništa normalnog u ponašanju niti jednog od likova i ništa što se tu događa nije ni blizu normalnog. Jedna luda i uvrnuta scena samo izmijenjuje prethodnu, a i gluma je intencijski tu prenaglašena kao prava karikatura glume iz filmova tridesetih i četrdesetih, dok su dijalozi ili nevjerojatno banalni ili potpuno besmisleni.
No, svejedno sve to opet funkcionira i opet je "Wild at Heart" pravo remek-djelo, divlji film koji se može gledati i kao potpuni antipod preciznog, savršeno konstruiranog neo-noira kao što je "Blue Velvet". Baš kao i Quentin Tarantino desetak godina kasnije, kada je shvatio da može raditi što hoće i kada su se pojavili producenti koji su mu dopustili potpunu autorsku slobodu, tako je i Lynch ušao u takvu fazu s "Wild at Heart". Tako je i ovaj film očiti dokaz da Lynch može raditi što god želi i može se zaigrati i raspustiti do kraja, a opet će ono što snimi biti nenadmašno za veliku većinu njegovih kolega. Danas, kada praktički više ništa i ne snima i kad je već čovjek u ozbiljnim godinama, za Lyncha se slobodno može reći da je jedan od najvećih vizionara američkog filma u zadnjih četrdesetak godina. Autor koji je svojim stvaralaštvom utjecao na generacije drugih filmaša od kojih su ga mnogi pokušavali kopirati, no Lynch je redatelj kojeg je jednostavno nemoguće kopirati. Jedan je od najautentičnijih filmaša svih vremena, čovjek koji može snimiti u estetskom smislu potpuni trash kao što je baš "Divlji u srcu", a opet taj groteskni, kičasti film u kojem je sve potpuno izokrenuto i uvrnuto, dobije Zlatnu palmu u Cannesu.
Primjedbe
Objavi komentar