Mike Leigh je uz Kena Loacha vjerojatno najveći i najbolji filmaš koji je tematizirao živote i sudbine prosječnih Britanaca. Što sam stariji, sve više i više volim i cijenim filmove ove dvojice velikana i njihovu gotovo beskrajnu ljubav i poštovanje prema prosječno, običnom, gotovo pa nevidljivom čovjeku. Jedan od gotovo pa savršenog primjera Leighovog neorealizma i uvođenja tipičnog britanskog Kitchen Sink filma u 21. stoljeće je i ova emotivna i realistična drama o životu nekoliko obitelji iz siromašne londonske radničke klase. "Sve ili ništa" premijerno je prikazan u glavnom programu Cannesa, a zavirit ćemo ovdje u živote triju siromašnih obitelji radničke klase južnog Londona. I toliko su to tipični životi za ljude tog statusa, puni nesreće, usamljenosti, depresija i rada, a malo veselja i zadovoljstva.
Phil (Timothy Spall) je taksist, a Penny (Lesley Manville) je njegova supruga blagajnica koja kao da više ne osjeća ništa prema svom depresivnom, šutljivom mužu iz čijeg lica je dovoljno iščitati nezadovoljstvo životom i naizgled bezizlaznoj situaciji u kojoj je zaglavio. Imaju oni dvoje debele, neugledne djece. Povučena i sramežljiva Rachel je čistačica u staračkom domu, dok je Rory lijeni tinejdžer koji samo leži pred televizorom i ždere, a ostali klinci ga zafrkavaju zbog debljine. U susjednim stanovima žive Pennyne prijateljice, Caol (Marion Bailey) i Maureen (Ruth Sheen) s kojima ona vikend provodi u lokalnom pubu. Dok je Carol notorna alkoholičarka čiji muž Ron također vozi taksi, Maureen je samohrana majka koju je otac njene Donne (Helen Coker) ostavio čim je ona ostala trudna.
Slična sudbina sada se smiješi i konobarici Donni, čiji dečko Jason (Daniel Mays) ni želi ni čuti za dijete, a tu je i Donnina kćer Samantha (Sally Hawkins) koja voli izazivati muškarce. Iako se svi oni međusobno dobro poznaju, tek rubno oni ulaze jedni drugima u živote i ne gledaju puno tuđa posla jer ionako imaju i previše svojih briga. No, sve njih iz te depresivne i besperspektivne svakodnevice i letargije izvući tragedija koja će se dogoditi u njihovom susjedstvu nakon koje svi kao da će početi posve drukčije gledati na život. Iako je okruženje ovdje pa i sudbina likova izrazito sumorno, Leigh je i s "All or Nothing" pokazao da je nenadmašni majstor ljudskih drama i podjednako vrsni scenarist i režiser koji priču baš kada treba zna razbiti onim tipičnim britanskim crnim, gorkim humorom.
Još jedan je to u nizu pametnih, iskrenih, realnih Leighovih filmova o ljudima kakvi smo i sami ili kakve svakodnevno susrećemo negdje na ulici, no i ne razmišljamo o njihovim brigama i problemima jer ionako imamo i previše svojih briga. O ljudima koji su u mladosti vjerojatno imali snove, želje i neke ideje o tome kako bi im mogli izgledati životi za 25 ili 30 godina, a sada su u godinama kada su im djeca već odrasla i svjesni su da i njih po svemu sudeći čeka gotovo identična sudbina. Kao što je često slučaj u stvarnostima, morat će se dogoditi tragedija da se svi ti ljudi nekako trgnu, počnu razmišljati o prioritetima i shvate što je važno u životu. Film je to prepun emocija poslije kojeg na kraju ipak nekako čovjeku bude toplo oko srca i kao i obično, Leigh priču zaključuje s daškom optimizma i sunca.
Primjedbe
Objavi komentar