Ne mogu reći da sam neki tehnofob i da nešto posebno strahujem od razvoja tehnologije, umjetne inteligencije i sličnog što je postalo potpuno nemoguće pratiti pa i shvatiti, no zato se svako malo pojavi neki dokumentarac koji prikaže kako sve to može zaista biti zastrašujući. Možda je bolje ne razmišljati o tome da već praktički živimo u orvelijanskom vremenu kada se ponešto od onoga što su on i kolege mu distopičari opisivali već pojavilo, dok nešto što postoji i možda već je u funkciji, mi tu uopće i ne znamo i ne razmišljamo o tome. Tako već neko vrijeme recimo postoji tehnologija u kojoj umjetna inteligencija prepoznaje ljudska lica i ta je tehnologija već u funkciji na raznim stranama svijeta. Od Kine i SAD-a pa do Velike Britanije gdje postoji organizacija koja se zalaže da se ta zastrađujuća tehnologija povuče iz uporabe i da se kamere za facijalno prepoznavanje maknu s ulica Londona.
Ipak, dokumentarac koji je snimila američka dokumentaristica i aktivistica za ljudska prava Shalini Kantayya počinje naizgled bizarnom pogreškom koju je uočila mlada kompjutorašica s MIT-a Joy Boulamwini. Ona je radila na programu koji raspoznaje ljudska lica, a shvatila je da umjetna inteligencija dosta često ne uspijeva prepoznati njenu facu. Pokušala je otkriti zašto, a kada je na glavu nabila bijelu masku, algoritam ju je odmah prepoznao. Kao što i sam naziv filma "Coded Bias" kaže, ovaj istraživački dokumentarac premijerno prikazan u Sundanceu pokušava saznati postoje li zaista "predrasude" u algoritmima i kako je nešto takvo uopće moguće, a rezultati i sve ono što ćemo usput vidjeti zbilja su zastrašujući.
Glavno pitanje koje postavlja ovaj film je treba li slijepo vjerovati umjetnoj inteligenciji, svim tim silnim podacima koji se unose, algoritmima i na koji način sve to funkcionira. Već danas naši životi dobrim dijelom ovise o nekim automatiziranim procesima, algoritmima s tendencijom da će toga biti više, a ovaj dokumentarac pokazuje kako algoritmi i umjetna inteligencija diskriminiraju ljude po rasi, spolu i društvenom statusu. Možda glupo zvuči da umjetna inteligencija nešto što može imati predrasude, no kad bolje razmislimo i vidimo tko uglavnom unosi sve te podatke na temelju kojih AI funkcionira, to i ne zvuči tako glupo.
Zvuči to zastrašujuće i užasavajuće jer vidimo i primjere na kojima se već sada krše ljudska prava i kako se podaci o ljudima koriste za targetiranje reklamama na internetu, ali i za neke druge, puno ozbiljnije stvari. Vidimo tako i Kinu koja je definitivno otišla najdalje u implementaciji te sci-fi tehnologije i kako ondje postoji nešto što se naziva socijalnim kreditima. Vidimo kako se kontrolira tamošnja populacija putem raznih aplikacija i programa koju brojni građani samovoljno prihvaćaju. Vidimo i kako razne velike svjetske korporacije ne samo razvijaju, već i guraju u upotrebu automatizirane sustave koji dokazano nisu dobri i imaju brojne ozbiljne greške. Bio je "Coded Bias" prilično zastrašujuć i uznemirujuć dokumentarac uz kojeg nam možda mrvicu jasniji postaje svijet oko nas i kako se više nigdje ne možemo sakriti. Blaženi bili partizani koji su se skrivali po šumama jer ako nešto pođe po zlu, nas ni dobre, stare šume neće spasiti.
Primjedbe
Objavi komentar