Nakon što se filmom "Martin Eden" nakratko (i to iznimno uspješno!) s dokumentaraca prebacio na igrani film, Talijan Pietro Marcello odlučio se vratiti na svoj dokumentarni teren. U Berlinu je tako premijerno prikazan njegov dokumentarac "Per Lucio" ili "For Lucio" koji bi se zaista prije mogao opisati kao posveta legendarnom talijanskom pjevaču Luciu Dalli, nego što je to klasični biografski dokumentarac. Očito je veliko poštovanje autora prema ovom kantautoru rođenom u Bologni 1943. godine (umro 2012.), marginalcu, a u "For Lucio", Marcello kao da pokušava dokučiti tko je bio taj veliki talijanski pjevač, heroj radničke klase i što ga je to oblikovalo. Kroz Dallinu priču ponajviše nas vodi njegov dugogodišnji menadžer i prijatelj Umberto Righi i nije to klasična faktualna biografija, već se više oslanja na brojne nepovezane anegdote.
Pomalo u impresionističkom stilu upoznajemo protagonista filma i to kroz sjećanja njegovog menadžera i prijatelja iz djetinjstva Stefana Bonage dok oni sjede za stolom, jedu paštu, pijuckaju vino i prisjećaju se Dalle. Umjetnika kojeg je, kako ističe jedan od njih, pubertet izdao pa je izrastao u niskog, zdepastog dlakavog i fizički neuglednog tipa što mu i nije puno pomoglo dok se probijao šezdesetih i sedamdesetih. No, Dalla i nije bio tipični talijanski kanconijer koji se isključivo orijentirao na romantične teme u svojim pjesmama, već je on bio politički angažirani glazbenik koji je u pjesmama prenosio ono što je doživljavao, ono što ga je oblikovao i često je komentirao aktualnu društveno - političku situaciju.
Paralelno s fragmentima iz Dallinog života, kroz arhivske snimke uglavnom pratimo snimke Italije iz 20-ih, 30-ih pa naovamo. I kroz te snimke vidimo jednu zemlju i jedno društvo koje se s godinama potpuno promijenila iz ruralnog u industrijskog društva, a to je česta tema i u Dallinim pjesmama. U početku je u pjesniku i intelektualcu Robertu Roversiju on pronašao savršenog tekstopisca koji je sjajno uspio pretočiti i njegove poglede na svijet i društvo, a kasnije je i sam pisao tekstove za svoje pjesme. Zanimljivo, njegova vjerojatno najpoznatija pjesma "Caruso" iz 1986. godine koju je posvetio slavnom tenoru Enricu Carusu uopće se ne spominje, a baš kao što je često slučaj, ovaj često omalovažavani, podcijenjivani i marginalizirani glazbenik, u potpunosti je prepoznat tek nakon smrti.
Primjedbe
Objavi komentar