Ruski filmaš mlađe generacije Ivan Tverdovskij (Jumpman) predstavio se ovom naturalističkom, teškom i potresnom dramom u autorskom tjednu festivala u Veneciji. Bavi se on u "Konferentsiyi" (Conference) jednim mučnim događajem iz recentne povijesti Rusije odnosno terorističkim napadom na kazalište Dubrovka u Moskvi i klasičnim ruskim odgovorom na talačku krizu u kojoj su poubijani i čečenski teroristi, ali i brojni taoci. Na 17. godišnjicu ovog strašnog događaja, Nataša (Natalija Pavlenko) vraća se u Moskvu kako bi organizirala memorijalno okupljanje preživjelih. Nataša je imala sreću da je preživjela taj događaj, no u međuvremenu je ona postala opatica te se u društvu sestre Vere (Natalija Potapova) vratila kako bi obilježili tragediju u kojoj je poginulo 170 taoca i nikad utvrđen broj terorista.
Njena već odrasla kćer Galja (Ksenija Zueva) ne želi imati s njom posla i bijesna je na majku, a kad Nataša stigne kući i vidi svog muža paraliziranog i vezanog za krevet, postaje nam jasno da je ona dugo bez kontakta s obitelji. Očigledno je da je na njihov odnos morala utjecati tragedija u kazalištu poslije koje se Nataša zaredila i ostavila obitelj, a sama noć u kazalištu i konferencija odnosno suočavanje preživjelih sa strašnim događajem obuhvaća dobre dvije trećine filma. Nekoliko desetaka ljudi uglavnom nevoljko se okupilo ondje kako bi razgovarali o onome što su preživjeli, a Nataša djeluje kao jedina koja stvarno ne želi da njihova tragedija ne padne u zaborav i da uopće pokušaju shvatiti što se dogodilo.
Tverdovski se u "Konferenciji" zapravo i ne bavi kontroverzama vezanim uz ovaj strašni događaj i rasvjetljavanje okolnosti oko talačke krize i njenog rješavanja očito je on odlučio prepustiti dokumentaristima. Ovo je film o osobnim, ljudskim dramama i glavno pitanje je kako se uopće nositi s nečim takvim i kako nešto takvo utječe na kasnije živote ljudi. Kad počne memorijalno okupljanje, ljudi koji su redom nekog izgubili 17 godina ranije, počet će se polako otvarati i prisjećati detalja. No, podjednako intrigantno i misteriozno djeluje i Natašina obiteljska tragedija o kojoj ćemo također polako otkrivati neke detalje. Iako možda u početku djeluje nejasno što ona uopće želi postići ovakvim memorijalom kao i što se uopće dogodilo s njenom obitelji i zašto je kćer tako otvoreno mrzi, sve će tu polako sjedati na svoje mjesto, no "Konferencija" je jedan od onih filmova s kojima treba imati dosta strpljenja.
Pomalo mi je to strukturalno, naracijski i stilski djelovalo na tragu filmova kakve povremeno zna snimati ukrajinsko - ruski filmaš Sergej Loznica i posve drukčije od alegorijske fantazije / drame "Jumpman" kojom se Tverdovskij predstavio koju godinu ranije. Čini mi se da je "Konferencija" ujedno i jedan od filmova o potpuno traumatiziranim i uništenim društvima koje su takve tragedije jednostavno odlučili potisnuti i praviti se kao da se nešto takvo nije dogodilo. O ljudima koji tuguju u sebi i ni ne traže odgovore na pitanja za koja znaju da ih nikada neće dobiti. O državama u kojima takve obljetnice postoje isključivo da bi ih političari koristili za samopromociju, naslikavanja i glumatanja da im je stalo, a žrtve i obični ljudi koji su nekoga izgubili tu su potpuno nebitni i služe samo kao manekeni istim tim političarima od prigode do prigode.
Primjedbe
Objavi komentar