Najavljivao se ovaj postapokaliptički distopijski akcijski triler kao neka vrsta talijanskog miksa "Olivera Twista" i "Mad Maxa", no pokazao se film koji dijeli ime s kultnim talijanskim eksploatacijskim dokumentarcem kao prilično razočaranje. Šokantni dokumentarac "Mondo Cane" iz 1962. (Pasji svijet u prijevodu) bio je i pokretač trenda snimanja sličnih eksploatacijskih dokumentarnih filmova, no istoimeni film Alessandra Cellija snimljen skoro pola stoljeća kasnije, sasvim sigurno neće pokrenuti nikakve trendove. Celli je svoj pasji svijet smjestio u postapokaliptičnu verziju grada na samom jugu Italije, Taranta koji nije odabran slučajno.
Odmah iz uvodnih scena jasno nam je da to nije stvarni Tarantno jer dva dječaka iz mora vade veliki drveni križ ni ne znajući što on predstavlja, dok iza njih vidimo velike dimnjake i tešku industriju koja kao da je precrtana s covera albuma "Animals" Pink Floyda (doduše, fali veliko svinjče kako lebdi između dimnjaka iz kojih suklja dim). Iza dječaka je i ograda na kojoj piše "zabranjena zona" i jasno nam je da je to neka distopijska budućnost ili užasavajuća alternativna stvarnost u kojoj više nema svijeta kakvog poznajemo. Taranto, a vjerojatno i ostali dijelovi Italije, podijeljeni su u kvadrante u kojima ljudi žive pa tako u jednim dijelovima imamo život koji neodoljivo podsjeća na stvarnost i tamo obitavaju oni bogatiji pod budnom pažnjom policije, a u drugima vladaju kaos i nasilje.
Naravno da dva dječaka s početka priče žive u onom drugom kvadrantu. Piero i Christian odnosno Mondocane i Pisciasotto kako im glase nadimci, siročad su koju je prihvatio stari ribar. Dečki su nerazdvojni, Pisciasotto je ktome i epileptičar te se Mondocane brine o njemu, a obojica sanjaju da će se pridružiti lokalnoj bandi koja se naziva Mravi. No, divlja banda koja se uglavnom i sastoji od klinaca poput njih dvojice i koju vodi odrasli Testacalda odnosno Usijana glava (Alessandro Borghi iz Suburre) među svoje žele primiti tek Mondocanea. Ipak, nakon što se dečki dokažu, primit će ih obojicu, a život pod okriljem madmaxovske bande pokazat će se kao prilično različit za dva do jučer nerazdvojna prijatelja.
I uspio je ambiciozni Celli stvoriti iznimno okruženje i vizualno "Mondocane" djeluje zaista impresivno, priča je tu ono što najviše šteka, a kada je tako, onda je jasno da i kompletna ocjena ne može biti posebno visoka. Najveći problem je što se tu praktički sve odvija posve očekivano i ne dobijamo tu baš ništa novoga. Čim u uvodnoj sceni vidimo Pisciasotta kako ima epileptički napad, znamo da će to biti jako bitno za priču. Čim vidimo malu cigančicu koja je po godinama tu negdje kao i dva 13-godišnjaka, možemo pretpostaviti da bi se ona mogla uplesti između dva druga. Jasno da je tu i iznimno ambiciozna policajka koja želi bolji i pravedniji svijet te je za to spremna riskirati i vlastiti život, a vođa bande je klasični narcisoidni sociopat koji očito u svoju bandu nije uspio skupiti odrasle ljude pa su mu dobri vojnici i djeca. Traži Testacalda potpunu poslušnost i submisiju svoje vojske i sanja on preuzeti cijeli grad, potom valja i cijeli svijet, a upravo u pogledu slijepog slijeđenja vođe doći će također do razilaženja između dva dječaka.
Ujedno je to film sa snažnom environmentalističkom porukom jer osim što je lučki grad, Taranto je poznat po teškoj industriji, čeličanama koje su najveći zagađivač okoliša u Italiji, a istraga 2012. godine je pokazala da na tom području zaista postoji abnormalno visoki postotak ljudi koji obolijevaju od raka. Stoga se na ovu postapokaliptičku distopiju može gledati i kao na svojevrsno upozorenje, alegoriju na ono što bi se moglo dogoditi ako se ne riješi problem. Iako je ideja ovdje bila zanimljiva, nažalost nije se "Mondocane" uspio izdići iznad prosjeka i to je zapravo prava šteta pošto sam od ovog filma ipak očekivao barem malo više.
Primjedbe
Objavi komentar