Sve do ovog filma ukrajinski filmaš Oleg Sencov poznatiji mi je bio po problemima u kojima se našao nakon što ga je Rusija u svibnju 2014. godne uhitila na Krimu i ubrzo osudila na 20 godina zatvora zbog optužbi da je na poluotoku na kojem se rodio planirao nekakve terorističke napade. Gotovo pet i pol godina proveo je Sencov po ruskim zatvorima, a i Amnesty International i brojne druge svjetske organizacije upozoravale su da su optužbe fabricirane i tražile su njegovo puštanje. Brojni europski filmaši slali su otvorena pisma i tražili njegove oslobađanje, a nakon što je uslijed štrajka glađu u zatvoru umalo umro, Sencev je konačno pušten u rujnu 2019. u sklopu zamjene zarobljenika između Ukrajine i Rusije.
I svo to vrijeme dok su zapadnoeuropski mediji sa zanimanjem pratili Sencovljev slučaj, malo sam znao o njegovim filmskim dosezima, no nakon ovog filma očito je da je Sencov vrsni redatelj na kojeg treba obratiti pažnju. "Rhino" je tek naizgled jednostavna, simplistička drama o usponu i padu tipičnog istočnoeuropskog gangstera tijekom devedesetih, gotovo tipična scarfaceovska priča, no "Nosorih" je šokantno realistična krimi drama u kojoj nema ni sekunde za predah. I dok slične gangsterske sage obično traju i po barem dva i pol, tri sata, Sencov je u nešto više od sat i pol uspio ugurati prikaz raspada socijalističkog bloka i što se to izrodilo nakon kraha Sovjetskog saveza i prijelaza u kapitalistički sustav.
Film je to koji je na tragu kultnog "Brata" Rusa Alekseja Balabanova, no "Nosorog" je za mene još bolji, brutalniji, realističniji, brutalniji i siroviji film koji potpuno hladno i bez emocija na primjeru jednog gangsterskog razbijača prikazuje to brutalno vrijeme. I kreće "Nosorog" sjajno od početka i od uvodne scene koja traje desetak minuta u kojoj dobivamo impresivan uvid kako je izgledalo odrastanje i mladost u terminalnoj fazi komunizma. Vidimo tu od djetinjstva pa do rane mladosti život mladića koji će pod nadimkom Nosorog postati dio lokalne kriminalne organizacije i što ga je to oblikovalo i stvorilo. I sve je tu zaista šokantno, brutalno, hiperrealistično, čak prestvarno i intenzivno jer vrlo brzo Nosorog će shvatiti da ne želi živjeti tipični lowliferski život svojih roditelja, već želi nešto više.
U takvom postsovjetskom okruženju za tipove koji izgledaju kao da su od stijene odvaljeni nešto više je praktički bilo pridruživanje nekoj bandi. I baš kao i svaka slična gangsterska saga, tako i Nosorogova kreće kao sitnog lopova i štemera, a vrlo brzo on će se pretvoriti u ukrajinskog Tonyja Montanu, nemilosrdnog ubojicu i razbijača koji ne preza ni pred čim. Ono što vidimo u filmu Olega Sencova i više je nego zastrašujuće i šokantno i to najviše zato jer je sve to tako zaista i bilo. Nema tu milosti, a opstaju ne samo oni najjači, već oni najbrutalniji, najkrvoločniji, najsuroviji, a upravo takav je i Nosorog. Ovo ne da je totalni divlji zapad, već je "Nosorog" vjerojatno najbolji film koji sam gledao, a da tematizira te sirove, divlje, ruske ili ukrajinske gangsterske organizacije iznikle u međuprostoru socijalizma i kapitalizma.
Duh vremena je uhvaćen je na impresivan način i čovjek se mora naježiti kad shvati da se nešto jako slično događalo u stvarnosti. I da nisu to oni članovi kriminalnih podzemlja koji su nevidljivi prema van poput dobre stare Cosa Nostre, već su to sirovi i surovi luđaci koji se iživljavaju na svakome tko im se nađe na putu jednostavno jer mogu. Nitko im ne može ništa i oni to jako dobro znaju i tako se ponašaju. Razbijaju glave bejzbolskim palicama, ubijaju bez razmišljanja, međusobno se te bande obračunavaju na najsurovije moguće načine. No, ono što je najstrašnije od svega, kako će vrijeme prolaziti, svi ti tipovi će, kao uostalom i svi slični u ovakvim divljim sustavima postajati ugledni članovi društva.
Tako i Nosorog za nekog od članova krim-organizacije ističe da ga danas gleda kao nekakvog političara na televiziji, a do jučer su zajedno spaljivali žive ljude. Ulozi Nosoroga fantastičan je mladi ukrajinski glumac Serhij Filimonov. Njegov lik je i sam potpuni luđak, divlji ubojica, no ujedno je i on i narator cijele priče i vodi nas kroz svo to vrijeme. Može se na "Rhino" gledati i kao na parabolu na cijelo razdoblje tranzicijskih devedesetih i vremena u kojem su se najbolje snašli tipovi možda ne poput Nosoroga, već tipova za koje je on radio. Tipove koje ovaj mladić istovremeno prezire, ali to su tipovi koji su mu omogućili život kakav je imao, ali i život kakav mu se gadi i kakav bi odbacio, no jednostavno ne može. Bio je "Rhino" impresivan film, brutalna i šokantna krimi drama koja udara na sva osjetila i nimalo glamurozna gangsterska saga kakvu još nismo vidjeli.
Primjedbe
Objavi komentar