Pomalo neočekivano ova katalonska drama o obitelji proizvođača bresaka iz okolice Lleide osvojila je glavnu nagradu na festivalu u Berlinu, Zlatnog medvjeda. Za Carlu Simon "Alcarras" je bio tek drugi dugometražni film nakon "Ljeta 1993" koji joj je na istom festivalu donio nagradu za najbolju debitanticu, ali i nominaciju za europsko otkriće godine i nagradu Goya za najbolju novu režiserku. Simon je očekivanja itekako opravdala ovom naturalističkom, gotovo pa dokumentarističkom dramom snimljenom na katalonskom jeziku za koju je angažirala isključivo neprofesionalne glumce odnosno stanovnike zapadne Katalonije.
Oni su utjelovili obitelj Sole koja će se naći u ozbiljnom problemu kada im vlasnik zemlje na kojoj žive već generacijama objavi da do kraja ljeta moraju odseliti. Na zemlji obitelji Pinyol ova obitelj živi tko zna otkada, a dok cijela familija grozničavo kopa po papirima, djed tvrdi da se nekad nisu potpisivali nikakvi dokumenti, već su se ljudi držali za riječ. Jasno da su se vremena promijenila i riječ danas ništa ne vrijedi, bez obzira što je za vrijeme španjolskog građanskog rata obitelj Sole skrivala zemljoposjedničku obitelj i zauzvrat zauvijek dobila dopuštenje da žive na njihovoj zemlji. No, građanski rat odavno je završio, tko se više sjeća dane riječi otprije gotovo stotinu godina, a novi mladi vlasnik na zemlji gdje obitelj Sole ima plantažu bresaka, planira napraviti plantažu solarnih panela.
Djeluje pomalo ironično da su svojevrsni "zlikovci" ovdje solarni paneli, no obitelji Sole dan je izbor - mogu ostati živjeti ondje ako će se brinuti za panele. U suprotnom, idemo dalje. Tako nešto uopće nije izbor za patera familiasa Quimeta, najstarijeg brata koji je ostao živjeti uz plantažu i baviti se voćarstvom uz pomoć supruge, 18-godišnjeg sina Rogera, kćer tinejdžericu Marionu te malenu kćer Iris. Taman je u tijeku berba bresaka pa uz afričke sezonske radnike, Quimetovoj obitelji pomaže sestra i njen muž s malim blizancima, a pratimo u "Alcarras" posljednje tjedne ove obitelji u kući i plantaži koju smatraju svojom i koja zapravo za sve njih predstavlja život.
I gradi Simon tu maestralno i suptilno od početka ne samo dinamiku odnosa među članovima obitelji, već i kako polako, ali sigurno nestaje njihov život. U prvoj sceni vidimo tako troje djece koja se igraju na plantaži, kad dolazi nekakav bager i njihovo igralište počinje polako kopniti. Poludivljim klincima naravno ništa nije jasno, trče oni stalno bosi po zemlji, igraju se voćem i povrćem, leševima zečeva koje Quimet i Roger svake noći tamane jer im rade štetu, a ne vise po mobitelima kao većina današnjih klinaca. Djeluje u početku ova obitelj složno, no kako će vrijeme prolaziti, sve više će se osjetiti pukotine u njihovim odnosima, razlike u pogledima na život, a sunčani sat do trenutka deložacije sve će brže otkucavati.
Zapravo nitko od njih to i ne spominje i ponašaju se svi oni gotovo kao i svakog ljeta. Beru breskve, navodnjavaju zemljište, a muče ih standardni problemi kao i sve ostale zemljoradnike jer su otkupne cijene nikakve. I bez spoznaje da se do kraja ljeta moraju odseliti, ovoj obitelji očito nije nimalo lako, no sjajan je posao Simon napravila jer nije "Alcarras" jedna od onih depresivnih, srcedarapateljskih, patetičnih drametina o nesretnim sudbinama. Prije je ovo suptilna opservacijska drama u kojoj prikazuje život jedne obitelji, a izvedeno je to na poseban način.
Zlobnici bi rekli da je "Alcarras" jedan od onih filmova u kojima se ništa ne događa, što i nije daleko od istine jer nema tu nekih posebno dramatičnih momenata kakvi bi se sigurno pronašli da je riječ o holivudskom filmu. Likovi su izvrsni, a premda nema tu nekih velikih razgovora, postaje nam sve jasnije da su svjesni da ubrzo ništa neće biti kao prije, što se dodatno sugerira plantažom solara koja ubrzano raste uz jezerce koje im služi za navodnjavanje plantaže bresaka. Zaista je "Alcarras" bio poseban, emotivan i pametan film u kojem se kroz primjer jedne obitelji obrađuju neke važne teme kao što su problem vlasničkih struktura, propasti takvih malih obiteljskih plantaža i nestanka života kakav je nekoć postojao.
Primjedbe
Objavi komentar