Poetična drama koja fino balansira između naturalizma i magijskog realizma bila je i kanadski kandidat za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Nakon hvaljenog prvijenca "Romeo Eleven" iz 2011. bio je "Drunken Birds" ili "Les oiseaux ivres" drugi dugometražni film kanadskog filmaša podrijetlom iz Srbije Ivana Grbovića. Priča se tu rasteže od Meksika i tamošnjih kartela pa do plantaža povrća u Quebecu, a naracijska linija postavljena je nelinearno i stalno skačemo iz jednog vremenskog razdoblja u drugo. U svojoj srži "Drunken Birds" je zapravo romansa, priča o nesretnoj ljubavi između nižerangiranog člana kriminalne organizacije Willyja (Jorge Antonio Guerrero kojeg se sjećamo iz epizodne ulozi u Cuaronovoj "Romi") i supruge narcobossa, Marlene.
Naravno da je to jedna od onih romansi koje nikako ne mogu završiti dobro, a kada se otkrije za njihovu ljubav, Willy će završiti u izgnanstvu i skrivanju. Skriva se i Marlena i prolaze godine, a Willy ne zna gdje se ona nalazi, no vjeruje da bi mogla biti u Montrealu gdje ima obitelj. Zbog toga će se s ostalim sezonskim radnicima iz Meksika uputiti u Quebec gdje će se zaposliti kao sezonac na plantaži kupusa. Zajedno s brojnim sunarodnjacima živi u improviziranim nastambama, radi u polju od jutra do mraka, a već generacijama vlasnici ove plantaže su obitelj Richarda (Claude Legault) i njegove žene Julie (Helene Florent). Očito je da među njima više nema puno ljubavi, veže ih ponajviše kćer tinejdžerica Lea koja bi što je prije moguće htjela pobjeći s farme.
Da se naslutiti da je Julie ranije bila u tajnoj vezi s jednim meksičkim sezonskim radnikom koji se ove godine nije vratio u Quebec. Baš kao i Marlena za Willyja, tako i taj sezonac za Julie djeluje kao neka apstrakcija, a ni ne planirajući će se on uplesti u dinamiku odnosa ove disfunkcionalne kanadske obitelji. Snimio je Grbović visokoestetizirani film, misterioznu artističku dramu koja je pomalo kontemplativna na tragu Mallicka, no umjesto njegovog trademarka odnosno "zlatnog sata", Grbović često koristi nešto što ću nazvati "srebrnim satom". Često je kamera iza koje je koscenaristica Sara Mishara uperena točno u sunce na zalazu u sumrak ili na izlazu u rano jutro što daje ovom filmu neku dodatnu dozu poetike i mistike.
Imamo često tu široke kadrove prirode i polja, likovi ne govore puno, a dotiče se Grbović suptilno i tematike odnosa domaćih zemljoposjednika i stranih sezonaca prema kojima su gazde naizgled susretljivi i dobrodušni, no jasno je da im oni ne pretstavljaju apsolutno ništa. No, nije "Drunken Birds" isključivo arty stilizirana drama, već će se i priča tu razviti u posve neočekivanom, mračnijem smjeru i Willy će se ponovno naći u situaciji da mora bježati i skrivati se, što mu je valjda sudbina od koje ne može pobjeći. Pokazao se na kraju "Drunken Birds" kao iznimno zanimljiv i neobičan film, a vidjet ćemo što ovaj talentirani filmaš sprema u budućnosti.
Primjedbe
Objavi komentar