Scott Derrickson već odavno se profilirao kao jedan od vodećih američkih režisera horora 21. stoljeća i nakon izleta u svijet superjunaka s filmom "Doctor Strange" vratio se on žanru koji ga je proslavio. I bio je ovaj retro horor - triler snimljen prema kratkoj priči Joea Hilla, sina Stephena Kinga, pravi hit na kino blagajnama zaradivši gotovo 115 milijuna dolara, no meni je "The Black Phone" bio pomalo banalan iako se ne može poreći Derricksonu da je ponovno napravio jeziv film od kojeg se na trenutke ledi krv u žilama. Dijelom je to od same pojave The Grabbera (Ethan Hawke) skrivenog uglavnom ispod groteskne maske, a dijelom i zbog činjenice što ne znamo uopće tko je taj psihopat koji otima i ubija djecu te koja je njegova motivacija.
Priča se odvija 1978. godine u predgrađu Denvera koji terorizira otmičar dječaka kojem policija nikako ne može ući u trag. Ondje s nasilnim ocem alkoholičarem žive brat i sestra Finney i Gwen. I dok je Finney jedan od onih bistrih i inteligentnih, ali nekako povučenih klinaca koji su meta školskih nasilnika, Gwen kao da je od majke kojoj je bila dijagnosticirana shizofrenija naslijedila neka vidjelačka svojstva. Sanja tako ona otmice svih tih klinaca kako nestaju dok ih u crni kombi s crnim balonima ubacuje neki nepoznati tip, no nitko je ne shvaća ozbiljno.
I snimljen je "The Black Phone" u retro štihu sa staromodnom kamerom koja kao da donosi neki duh nostalgije, no i prije nego što shvatimo da užas ondje sije otmičar, jasno nam je da je tu malo toga čega se treba sa sjetom prisjećati. Nisu tu oni školski bullyji koji slabijima od sebe izvlače gaće, pljuskaju ih ili ih tjeraju da ližu pseće drekece kao što su oni klinci recimo terorizirali Willa Ferrela i Johna C. Reillyja u "Step Brothers". Ovdje bullyji slabijima od sebe i međusobno razbijaju nosove, glave se razbijaju tu kamenčinama, a potežu se i noževi. Finney ima sreću pa ga je u zaštitu uzeo najjači klinac u školi kojem ovaj pomaže oko zadaće, no problemi će za Finneyja doći kada taj mali razbijač postane sljedeća žrtva otmičara.
Sljedeći na redu bit će upravo Finney, a kada završi u Grabberovom podrumu, počet će dobivati pozive na stari, crni telefon koji zapravo ne radi. Na taj telefon će ga zvati klinci koji su se prethodno našli na istom mjestom i svaki od njih davat će mu savjete kako da se pokuša izbaviti, a druga važna pomoć Finneyju bit će sestra u čije će snove odrasli malo, pomalo počinjati vjerovati. I od trenutaka kada ovaj 13-godišnjak završi u podrumu, počinje mi "The Black Phone" dramatično padati i djelovati kao pomalo bizarna solo verzija "Slagalice strave". Finney će dobivati upute od duhova što i kako raditi, a iako je Hawke kao bolesni otmičar zaista jeziv i svaki put kad se pojavi izaziva jezu, ostalo mi je sve to ipak ispod očekivanja zbog pomalo banalnih rješenja i nelogičnosti o kojima ne bih da ne zaspoilam film onima koji ga još nisu gledali.
Primjedbe
Objavi komentar