Peter Strickland avangardni je britanski filmaš za kojeg velika većina prosječnih pratitelja filma vjerojatno nikada nije čula. Snima on prilično bizarne, hermetične filmove pa se tako predstavio hvaljenim "Berberian Sound Studio" i "The Duke of Burgundy" nakon kojih je uslijedio slabiji "In Fabric", a ništa bolji nije ni "Flux Gourmet", artistička, nadrealna i standardno hermetična kombinacija crne komedije i horora kojom se predstavio u nekom od popratnih programa Berlina. Nekako imam dojam da je Strickland svojevrsni duhovni sljednik starijeg britanskog filmaša i imenjaka Petera Greenawayja, također avangardnog autora koji je vizualnost i sliku stavljao ispred naracije.
Isti je slučaj i sa Stricklandom te je "Flux Gourmet" očekivano prava vizualna poslastica, no opet je to ostalo nekako previše začkuljasto, zatvoreno, nerazumljivo pa i prebizarno za moj ukus. Može se na ovaj divlji film gledati i kao na alegoriju ili satiru na današnji svijet moderne, konceptualne umjetnosti, na današnju woke kulturu pa i to današnje celebrity kulinarstvo u kojem se i oni koji kuhaju hranu smatraju umjetnicima, no ostalo mi je to dosta nedorečeno i preapstraktno za moj ukus. Pratimo tako ovdje skupinu eksperimentalnih konceptualnih umjetnika poznatih po procesu koji nazivaju "Sonic Catering", a taj njihov divlji performans podrazumijeva proizvodnju uznemirujućih zvukova hranom i ples s hranom.
Nastanili su se oni privremeno u nekoj umjetničkoj koloniji ili kuharskoj komuni, u tipičnoj britanskoj vili koju vodi misteriozna direktorica Jan Stevens (Gwendoline Christie koje se i dalje najbolje sjećamo kao visoke i muškobanjaste ratnice Brianne of Tarth iz "Igre prijestolja"). Šefica tog kvaziumjetničkog kolektiva je bahata i beskompromisna Elle di Elle (Fatma Mohamed) čiji performans podrazumijeva plesanje ili preciznije rečeno valjanje po podu u hrani. Pratnja koja proizvodi zvukove dok ona nastupa su povučeni inženjer zvuka Billy (Asa Butterfield) i kuharica Lamina (Ariane Labed), a redovno ti nastupi završavaju s pravim orgijama.
S njima je i grčki novinar Stones (Makis Papadimitrou) koji je angažiran da bi bilježio sve što se događa te je on ujedno i narator cijele priče, a pati on od probavnih smetnji i refluksa. Zaista je teško opisati što se tu događa i koji je cilj ovog umjetničkog kolektiva, a iako je "Flux Gourmet" opisan kao horor, nema to puno veze sa stravom i užasom, već je to čak kičasta, vizualno zanimljiva i visoko estetizirana satira, bizarna i potpuno ekscentrična crna komedija u kojoj gotovo nitko nije normalan. Čak će i Stones koji se u početku činio jedinim normalnim članom ove zajednice, provodeći vrijeme s ovim bizarnim ljudima, i ne shvaćajući postati dio kolektiva.
Primjedbe
Objavi komentar