Između dva aktivistička filma sa snažnom antikomunističkom porukom (Čovjek od mramora iz 1977. i Čovjek od željeza 1981. godine), jedan od najvećih poljskih filmaša svih vremena Andrzej Wajda snimio je ovu politički potpuno bezazlenu dramu čija je radnja smještena potkraj dvadesetih godina 20. stoljeća. "The Maids of Wilko" ili "Panny z Wilka" dogurale su i do nominacije za Oscara za najbolji strani film, a ovu pomalo filozofsku, egzistencijalističku, proustovsko - čehovljevsku dramu o protoku vremena, mladosti koja je prošla, propuštenim prilikama i pogrešnim odlukaka, snimio je Wajda prema kratkoj priči Jaroslawa Iwaszkievizca.
Wiktor Ruben (Daniel Olbrychski) napunio je 40 godina i uspješan je on industrijalac u Varšavi gdje vodi manju tvornicu. Nakon što mu pozli na prijateljevom sprovodu, odlučit će se on vratiti u provinciju gdje je odrastao i gdje mu i dalje žive ujak u ujna. Proveo je on u Wilku mladost odnosno tinejdžerske godine pa i rane dvadesete uoči Prvog svjetskog rata, a bio je ondje tutor sestrama koje su živjele u susjedstvu. Sve su one sada, jasno, odrasle, a sve sestre u jednoj fazi života bile su zaljubljene u Wiktora. On je, pak, bio zaljubljen u jednu od njih, Felu, za koju nije ni znao da je u međuvremenu umrla, a njene sestre o njoj uopće ne žele razgovarati dok joj je grob već gotovo zaboravljen.
Wiktor će na kraju u Wilku provesti i više vremena nego što je prvotno planirao, a i ne shvaćajući, vjerojatno ni ne razmišljajući među sestrama kao da će ponovno probuditi neke davno zaboravljene snove i nadanja. Posebno će ga iznenaditi što su se sve te žene koje je nekoć poznavao kao djevojke i djevojčice potpuno promijenile, a kao da ne shvaća da se u tom periodu promijenio i on. I to ne, naravno, samo fizički, već kao osoba koja je prošla i rat između ostalog, a prošlost i prisjećanje kako tada možda nije imao dovoljno hrabrosti da donese neke odluke, kao da će ga početi proganjati.
Provest će on puno vremena u razgovorima sa svim sestrama koje su se uglavnom pretvorile u razočarane i nesretne žene i to idilično vrijeme kada su svi bili mladi i život je bio pred njima, sada je ostalo tek u sjećanjima. Snimio je Wajda zanimljivu, reflektivnu dramu kojom kao da postavlja pitanje jesu li ljudi skloni idealizirati određene trenutke i pamtiti ih nekako uljepšano u odnosu na kakvi su stvarno bili. Tako će i Wiktor kroz razgovore sa sestrama shvatiti da puno toga nije bilo onako kako se on sjeća, ali i da je nemoguće nakon petnaest godina se negdje vratiti i pokušati nastaviti tamo gdje si nekoć stao.
Primjedbe
Objavi komentar