Izgleda da nisam jedini koji uporno odbija i ne želi pogledati najprofitabilniji i najnagrađivaniji film svih vremena, "Titanic" Jamesa Camerona. Oduvijek me taj film živcirao i iritirao i ne želim ga uopće gledati, baš kao ni recimo "Pearl Harbor" i još neke patetične, limunadaste, srcedrapateljske ljigice od filmova, a poput mene očito razmišlja i glavni protagonist ovog neobičnog finskog filma. Jaakko je filmofil čiji je stan prepun DVD-a, a obožava on Johna Carpentera pa i Cameronove prethodne filmove, no za razliku od mene koji do kraja života možda još i pokleknem, ovaj Finac nažalost nije te sreće.
Jaakko je u poodmakloj fazi multiple skleroze zbog koje je izgubio vid, a uz to je i nepokretan od struka na niže i nalazi se u invalidskim kolicima. Svejedno, živi ovaj tip od 35, 40 godina sam, povremeno ga obilazi pomoć, a zahvaljujući pametnom telefonu može on komunicirati s vanjskim svijetom. Preko nekih internet servisa pronašao je on i djevojku, također slabovidnu Sirpu s kojom se nikad nije susreo, a odlučio je on konačno otići k njoj u grad koji je udaljen nekoliko stanica vlakom. Za većinu nas ta udaljenost ne predstavlja nikakav problem, no za Jaakku je to ozbiljan pothvat, posebno jer je odlučio ondje krenuti sam, nadajući se pomoći ljudi koje će susresti putem.
No, umjesto pomoći, naići će putem na onaj najgori ljudski šljam, kretene koji će ga pokušati opljačkati iskoristivši situaciju u kojoj se ovaj nesretni čovjek našao. I za razliku od "Titanica" i sličnih bljutavih i patetičnih limunadica, iskusni finski filmaš Teemu Nikki uspio je srećom sve to izbjeći i snimio je ne samo stilski zanimljiv pa i originalan film, već je "The Blind Man Who Did Not Want to See Titanic" neočekivano duhovit film. Funkcioniranje cijele ove priče ponajprije možemo zahvaliti glavnom glumcu, redateljevom dugogodišnjem prijatelju Petriju Poikolainenu koji je zaista u identičnoj situaciji kao lik kojeg je utjelovio. No, njegov Jaakko nije jedan od onih tipova koji vrijeme provodi u samožaljenju, već vidimo da se on i dalje šali na svoj račun.
Kaže tako u razgovoru sa Sirpom da je shvatio da ne može više gledati filmove kad je primijetio da više ne može razaznati tko je Kurt Russell, a tko sibirski haski u Carpenterovom "Stvoru". Bez obzira na tragičnu i tužnu situaciju u kojoj se nalazi, ne želi on klonuti duhom i pokušava biti što je moguće više samostalniji. Svjestan je on da ne može funkcionirati bez tuđe pomoći, no ne želi se on predati i biti samo teret drugim ljudima, a putovanjem do Sirpe kao da i samom sebi želi nešto dokazati.
Ovim inkluzivnim, ali i neočekivano dobrim filmom Nikki se predstavio u sekciji Horizonti festivala u Veneciji gdje je film osvojio nagradu publike dok je Poikolainen dobio nagradu za finskog glumca godine. Osim što se "Slijepi čovjek" ističe po neobičnoj i uključivoj priči, posebno je zanimljiv što je snimljen na način u kojem režiser gledatelja kao da pokušava staviti u Jaakkinu perspektivu iako je to, jasno, nemoguće. Tako je slika cijelo vrijeme izvan fokusa, mutna i u prvom planu je Jaakkino lice te sa strane vidimo vjerojatno samo ono što on zapravo vidi, a to su mutne sjene i apsolutno ne možemo razaznati ništa što je oko njega. Iako je u početku ta tehnika snimanja djelovala mrvicu napornu, ubrzo se čovjek navikne, a još brže mu glavni lik uđe pod kožu i počne navijati za njega da uspije u onom što je naumio. Pravo ugodno iznenađenje od filma koji za razliku od "Titanica" ne treba zaobići.
Primjedbe
Objavi komentar