Još jedan fini primjer latinoameričkog naturalizma stiže nam iz Južne Amerike, ovaj puta Kolumbije. Smjestio je dugometražni debitant Simon Mesa Soto radnju ove gotovo pa doku-drame u problematični kolumbijski grad Medellin i to devedesetih godina prošlog stoljeća. Iako je prva asocijacija na drugi po veličini kolumbijski grad vjerojatno svima Pablo Escobar i kokainski karteli, naslovna junakinja i njen sin naći će se u problemima s drugim velikim kolumbijskim problemom tog doba, građanskim ratom. Amparo (debitantica Sandra Melissa Torres) je samohrana majka sina tinejdžera i mlađe kćeri koja radi neki slabo plaćeni manualni posao.
Njen svijet će se srušiti kad jednog dana vojska tijekom racije samo pokupi njenog jedva punoljetnog sina Eliasa i s hrpom mladića koje je zadesila ista sudbina odluči poslati na prvu crtu bojišta u rat s neimenovanom pobunjeničkom gerilom. No, sva je sreća za Amparo da je Kolumbija dubinski korumpirana zemlja i da se sve ondje može kupiti novcem, no problem je što ona novca za kupiti sinovu slobodu jednostavno nema. I pretvorit će se sljedećih nekoliko dana za Amparo u grozničavu potragu za potrebnih nekoliko milijuna pesosa što je svota za nju nedohvatljiva.
No, ova očajna majka spremna je na sve kako bi sina izvukla iz vojske jer je svjesna što nesretnog Eliasa čeka kada ga pošalju negdje u džunglu da se bori protiv gerilaca. I odlučio se Mesa Soto za sličan stil koji smo vidjeli u Oscarom nagrađenom "Saulovom sinu" kada je kamera konstantno na glavnom protagonistu i prati ga u njegovim, ovaj put njezinim, pokušajima da dođe do novca ili na neki drugi način izvuče sina. Djeluje sve tu potpuno realistično i Torres koja je u Cannesu gdje je film premijerno prikazan dobila nagradu za glumačko otkriće, sjajna je kao žena uvučena u užasavajuću, surovu i okrutnu centrifugu eksploatacije, cinizma, pokvarenosti, kriminala, korupcije i najgoreg mogućeg oblika profiterstva.
Brutalan je to i potpuno nemilosrdan svijet u kojem dobijamo i zanimljivu društvenu pozadinu tog vremena kad je očito bilo potpuno normalno da vojska samo pokupi mladiće koji nisu završili školu i nisu imali nikakvo zvanje. Tako u uvodnoj sceni dok još uopće i ne znamo što se tu događa, vidimo preplašenog mršavog klinca na regrutaciji i kako ga potom samo bacaju u vojni kamion s tko zna koliko sličnih preplašenih vršnjaka. Jedna od sljedećih scena je kada Amparo stiže pred garnizon gdje se nalazi bezbroj roditelja poput nje kojima je vojska samo pokupila djecu i pokušavaju ih iščupati van dok časnici, dočasnici i razni mešetari samo trljaju ruke jer su svjesni da su praktički svi ti ljudi spremni na sve kako bi djecu izvukli iz izgledne smrti.
Primjedbe
Objavi komentar