Lucile Hadžihalilović (1961. godište) francuska je filmašica podrijetlom iz Bosne, odrasla u Maroku da bi potom u Parizu studirala film i od osamdesetih se bavi filmom, no najzanimljiviji "detalj" u njenoj biografiji bio mi je da je njen suprug - Gaspar Noe. Već taj spoznaja dovoljan je nagovještaj da Hadžihalilović ne snima klasične mainstream filmove pa je tako s mužem radila na scenariju za njegov apstraktni "Enter the Void". U tridesetak godina je, ako je vjerovati IMDB-u, snimila četiri igrana i tri kratka filma, a ovom nadrealističkom, ekspresionističkom psihološkom dramom predstavila se na festivalu u San Sebastianu.
I "Earwig" (uholaža) je iznimno bizaran, mračan, groteskan i prilično groteskan film koji mi je bio odbojan i naporan zbog iznimno sporog tempa i monotonosti. Stilski mi je to bilo više negdje na tragu filmova koje recimo snima britanski art-filmaš Peter Strickland ili Davida Lyncha iz faze "Eraserheada" i potpuno nadrealnih kratkih filmova. Radnja se ovdje odvija negdje pedesetih godina u Velikoj Britaniji, a situacija je tim bizarnija i čudnija jer prvi dijalog imamo oko 25. minute. U središtu pažnje je 10-godišnja Mia i 50-godišnji Albert, čudak koji se iz nekog razloga brine za djevojčicu, a glavna zadaća mu je svakodnevno joj mijenjati nekakvu staromodnu, čudnu, bizarnu i grotesknu zubnu protezu.
Sve djeluje još više zbunjujuće jer je priča ispričana iz perspektive tog čudaka koji gotovo uopće ne priča, osim kad se javlja na telefon preko kojeg dobiva on zadatke što bi trebao raditi. Dok djevojčica uopće ne izlazi iz te stare, zamračene, škripave tipične engleske poslijeratne kuće, Albert odlazi povremeno u lokalni pub gdje će ga početi gnjaviti misteriozni stranac. Od početka do kraja ugođaj je tu potpuno creepy i potpuno nam je nejasno što se tu uopće događa. Tko je taj čudak i tko je ta krezuba klinka kojoj on svakog dana mijenja i slaže nekakvu primitivnu protezu za zube. Najodbojnije kod "Earwiga" mi je bio užasavajuće spori tempo, monotonost koja me iznimno živcirala i iscrpljivala, a film je to u kojem je praktički nemoguće shvatiti što je pjesnikinja htjela reći.
Primjedbe
Objavi komentar