Ime Bettina Craxija vjerojatno znači jako malo bilo kome izvan Italije i onima koji nisu pretjerano zainteresirani za politiku. Craxi je bio talijanski političar, lider talijanske socijalističke stranke od 1976. do 1993. godine koji je bio i prvi socijalist na poziciji premijera Italije. Tu je funkciju obnašao od 1983. do 1987. godine te ga se i danas smatra jednim od najmoćnijih i najvažnijih političara u modernoj talijanskoj povijesti. No, Craxi je ostao zapamćen i po velikom korupcijskom skandalu te je od suđenja pobjegao u Tunis gdje mu je utočište pružio tamošnji diktator Benali, a ondje je živio sve do smrti 2000. godine. Po tuniškom gradu Hammametu u kojem se skrasio, iskusni talijanski filmaš Gianni Amelio koji je počeo kao asistent Liliani Cavani, ovoj je biografskoj drami i nadjenuo ime i pratimo tu posljednjih nekoliko mjeseci u životu posrnulog političara.
Moglo bi se Craxija opisati i kao talijanskog Ivu Sanadera, nekoć moćnog političara koji je posrnuo u kriminal i korupciju i koji je do samog kraja odbijao priznati krivnju za ono što mu se stavljalo na teret. No, Craxija ovdje tek u uvodnoj sceni vidimo kao moćnog tipa koji vedri i oblači i koji svojeg bliskog savjetnika upozorava da moraju biti oprezni i kaže "Mi nismo crkva, mi smo psi koji su upali u crkvu i svi jedva čekaju da nas istjeraju štapom" opisujući situaciju da su socijalisti osvojili vlast. Potom selimo u 1999. godinu i vidimo Craxija kao bolesnog i ogorčenog starca koji se ne miri sa spoznajom da je prezren i proglašen lopovom. Sada se ovaj moćan tip pretvorio u karikaturu iz koje se svi sprdaju, a posjećuju ga tek najbliži članovi obitelji i rijetki suradnici od kojih su mnogi istražiteljima ispričali sve kako se radilo.
Baš kao što je čest slučaj s ovakvim političarima, zlouporaba moći i malverzacije su nešto što se uzima zdravo za gotovo i opravdava on samog sebe i svoje postupke da su svi radili isto što i on, no on je ipak uzet kao žrtveni jarac. I vjerojatno nije previše u krivu, a u Hammamet između ostalih stiže i sin njegovog nekadašnjeg bliskog suradnika koji snima seriju intervjua s Craxijem. I definitivno je "Hammamet" film koji nije za svakoga, prvenstveno je to karakterna studija za one koje zanima politika i film ponajviše snimljen za talijansku publiku kojoj je ova tema ipak bliska i puno poznatija. Je li Ameliova intencija bila snimiti film koji će pokušati opravdati Craxijeve postupke ili film kojim i sam pokušava proniknuti u Craxijev misterij, nisam do kraja uspio dokučiti, vjerojatno i zato što ne mogu reći da su mi posebno poznati detalji samog slučaja.
Amelio je i od ranije bio poznat kao politički angažirani filmaš koji je i u prijašnjim filmovima nerijetko obrađivao politički osjetljive teme, a "Hammamet" bi se mogao opisati i kao retrospekcijom života starog čovjeka koji je nekoć bio netko i nešto, a sada je potpuno zaboravljen i ostavljen od svih. Craxija je utjelovio poznati talijanski glumac Pierfranceso Favino koji je potpuno neprepoznatljiv ispod maske i nemoguće ga je prepoznati. Godinu ranije Favino osvojio nagradu za najboljeg talijanskog glumca u još jednoj biografskoj drami, puno boljem "Izdajniku" Marca Bellochia, a i sada je bio nominiran za isto priznanje. Imao je "Hammamet" čak 14 nominacija za nagradu David di Donatello, među njima i za najbolji film i režiju, no na kraju je uzeo nagradu samo za najbolji make-up.
Primjedbe
Objavi komentar