Italija je zemlja koja je osvojila najviše Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja, a jedan od filmova kojem je to uspjelo je ovaj crnohumorni krimić - subverzivna politička satira o korupciji i nesposobnosti talijanske policije Elia Petrija. I kreće od samog početka ovaj film dugog imena potpuno opičeno. Uz jednu od prepoznatljivih glazbenih tema Ennia Morriconea, nepoznati muškarac (Gian Maria Volnonte) ulazi u stan svoje ljubavnice (Florinda Bolkan). Očito vole oni seksualne igrice jer odmah ga ona pita kako ćeš me danas ubiti, a jasno nam je da je on sadist, nasilnik i sociopat, dok je ona mazohistica, no ovaj puta igrica će se pretvoriti u stvarnost.
On će je stvarno ubiti, no u stanu kao da će namjerno ostaviti bezbroj tragova koji bi ubojstvo moglo odvesti k njemu, a ubrzo shvaćamo da je on šef odjela za ubojstva rimske policije kojem je to bio posljednji dan na tom poslu jer je unaprijeđen na mjesto šefa političkog odjela i zadaća mu je prisluškivanje, špijuniranje i istraživanje subverzivaca. No, on će se i dalje pretvarati da pomaže svom nasljedniku u istrazi, dok će istovremeno ostavljati i nove tragove koji bi mogli voditi prema njemu, ali zahvaljujući svojoj moći i autoritetu poigravat će se sa svima i manipulirati dokazima, svjedocima i kompletnom istragom. Do kraja ćemo shvatiti i koji je zapravo bio motiv ovog poremećenog policajca koji želi što autoritarniju državu i što veće ovlasti policije, a nesretnu ljubanicu ubio je zato što je impotentan. Više nije mogao podnijeti njena stalna zadirkivanja i činjenicu da je ona paralelno u vezi s mladim radikalom, studentom iz susjedstva, a na ovaj groteskan način odlučio joj je dokazati da je u krivu. Da je tako moćan da će kad je ubije doslovno biti iznad mogućnosti sumnje, a bez obzira što svi dokazi vode prema njemu, nitko iz policije neće ga se usuditi dirnuti.
Ta ideja njegova je fantazija koju će on polako početi ostvarivati, a ova provokativna i kontroverzna satira ujedno je izvanredna i britka kritika policijskog aparata i državne moći. I treba znati da je Elio Petri bio iznimno politički angažirani filmaš, u mladosti gorljivi komunist, koji se odrekao partije nakon sovjetske interencije u Mađarskoj 1956. godine. No, unatoč tome praktički svi filmovi koje je snimao bili su žestoka kritika ili satira političke situacije u društvu. Tako on u ovom filmu policijski autoritet i moć preko lika inspektora gotovo izjednačava s fašizmom jer i on voli držati strastvene duge govore poput Ducea i fasciniran je samim sobom.
S druge strane, gadi se sam sebi zbog svoje seksualne devijatntnosti koju identificira s liberalizmom, no ne može si pomoći i potpuno je urnebesno pratiti kako napreduje ova apsurdna istraga koju on stalno opstruira, manipulira, dovodi i svjedoke koji tvrde da je on ubojica, no njegovi kolege te dokaze jednostavno ne uzimaju u obzir. Ovaj je film i zanimljiva kritika društva i policijskog aparata jer vidimo da policija više pažnje pridaje brojem raznih subverzivnih grafita po pročeljima, slaganjem popisa subverzivaca, prosvjednika i studenata, a ne mogu riješiti najjednostavniji zločin.
Prelazi "Istraga" od početka do kraja granice apsurdizma i Petri kao da je ovim filmom želio poručiti da se važni i ugledni ljudi u tadašnjoj Italiji bez problema mogu izvući za počinjenje i najgorih zlodjela dok se običan čovjek maltretira zbog najobičnijih gluposti. Kako će vrijeme prolaziti, poremećeni inspektor postajat će sve luđi i sve više će otkrivati pravu prirodu i strah od toga da će jednog dana potpuno ostati bez moći. Tako u jednoj situaciji kaže da je demokracija zapravo odskočna daska prema socijalizmu, a iako od starta cijela ova priča djeluje potpuno nadrealno i apsurdno, ovaj film funkcionira zahvaljujući i sjajnoj izvedbi Volontea, legendarnog glumca kojeg se vjerojatno najbolje sjećamo po ulogama u špageti westernima.
Primjedbe
Objavi komentar