Poklopilo se tako da sam u razmaku od samo mjesec, dva naletio na dva filma rumunjskog filmaša Bogadan Georgea Apetrija. Prvi je vrlo dobri triler "Neidentificat", a i sljedećim filmom kojim se predstavio u sekciji Horizonti festivala u Veneciji, Apetri je pokazao da je pravi majstor trilera. Neke detalje u "Miracol" ili "Čudo" shvatit će tek oni koji su gledali prethodni film pa tako nakon nekog vremena postaje jasno da se radnja oba filma odvija u neimenovanom rumunjskom provincijskom gradu. I ne samo to, u jednoj sceni pomalo izvan fokusa vidimo policijskog inspektora koji je bio glavni lik u "Neidentificat" i šefa policije, no u "Miracol" je u prvom planu jedan drugi inspektor.
Iako se "Miracol" ne nastavlja na "Neidentificat" i film je to potpuno za sebe, i stilski i tematski on se nastavlja na prethodnika. Opet imamo tu policijskog istražitelja na rubu, priča je tu puna iznenađenja i preokreta, snimjeno je to u tipičnom rumunjskom naturalističkom stilu kamerom iz ruke uz odlične, često cinične i zajedljive dijaloge. No, Apetri i dalje kao da prkosi kanonima koji su proslavili rumunjski novi val jer dok su sada već prije 15 godina rumunjski film proslavile naturalističke drame, on se pretvara u majstora trilera koji su također ujedno zanimljiva kritika društvene situacije.
Ovim na trenutke nasilnim trilerom Apetri ponovno uspjeva šokirati i iznenaditi, a priča tu kreće bijegog mlade i uplakane časne sestre Cristine (Ioana Bugarin) iz samostana. Upada ona u taksi koji je vozi u obližnji grad, a vožnja je duga i znatiželjni taksist i drugi putnik krate vrijeme razgovorom. Naravno da ih zanima što tako mlada djevojka radi u samostanu i kud uopće ide, a kad otkrije da ide u bolnicu jer ima strašne glavobolje, putnik iz taksija otkrit će da je on liječnik u istoj bolnici i preko reda će je ugurati kod neurologa. No, kada Cristina s odjela neurologije šmugne na odjel ginekologije, shvatit ćemo koji su zapravo problemi djevojke koja je u samostan stigla prije mjesec ili dva.
Dosta teško je opisati radnju "Miracola" da ne zaspoilam priču pa ću tako još samo otkriti da se vrlo brzo priča iznenada prebacuje na istragu detektiva Mariusa (Emanuel Pârvu) koji postaje sve bijesniji, očajniji, ogorčeniji i spreman na sve kako istječe rok koliko u policijskoj postaji mogu držati tipa osumnjičenog za jeziv zločin. I opet je to film sjajnog ritma, napetosti i tenzije koji skriva brojna iznenađenja i šokove, a osim iznimnog scenarija pa i režije, kvaliteta kojom se "Čudo" izdiže nad većinom sličnih žanrovskih uradaka su vrhunske glumačke izvedbe. Posebno to vrijedi za mladu Bugarin kao mladu časnu sestru za koju nam je posve jasno da joj se događa nešto ozbiljno i prije no što doznamo u čemu je problem. Parvu je fantastičan kao policijski istražitelj koji, shvatit ćemo, ima i neke posebne razloge da istragu shvati što ozbiljnije. I dok kod njegovih kolega vidimo onu tipičnu nonšalanciju i ne pretjeranu zainteresiranost za rješavanje zločin, njegov Marius je potpuno opsesivan i spreman na sve.
Primjedbe
Objavi komentar