Pomalo neočekivano, ova ne pretjerano razvikana humorna drama izabrana je za najbolji danski film snimljen 2021. godine. To vjerojatno pokazuje da konkurencija i nije bila neka nakon prethodne godine u kojoj je Vinterberg sa svojim remek djelom "Another Round" bio apsolutni pobjednik. "Persona non grata" ili "Hvor kragerne vender" u originalu pokazao se kao film koji ipak previše jaši na stereotipima i koji me tek u početku podsjetio na sjajnog argentinskog "Počasnog građanina". I glavna junakinja ovog filma, mlada književnica koja je promijenila ime iz Laura u Irina (Rosalinde Mynster) vraća se iz Kopenhagena u rodno selo u Jutlandu na svadbu brata Jannika.
Baš kao i njen argentinski kolega, Laura se proslavila knjigom u kojoj je na ne baš lijep način pisala o svom odrastanju u malenom provincijskom mjestu iz kojeg je jedva čekala pobjeći. Jednom kad je otišla, više se nije vraćala i to s razlogom jer je tamošnje ljude pa i svoju obitelj prikazala kao primitivne seljačine s kojima se ne može živjeti. Vrlo brzo nam je jasno da je Laura s novim imenom praktički i izmislila novu sebe i kreće se ona sada u Kopenhagenu u tim umjetničkim krugovima taštih i razmaženih ljudi. Zapravo je debitantica Lisa Jespersen snimila solidnu satiru na tu novu klasu privilegiranih samodopadnih fejkera koji su strašno zabrinuti zbog klimatskih promjena, svi su redom vegani, recikliraju, empatični su prema gladnoj djeci iz Mozambika, no istovremeno s visoka gledaju na ljude koji žive oko njih.
Tipičan je to svijet te iritantne današnje Woke kulture u kojoj su svi tako osviješteni i dobri, a zapravo su agresivni i naporni fejkeri, hipsteri koji misle da su bolji od svih. Čini se na prvu da je i Laura / Irina takva, no postaje nam jasno da je negdje u dubini svjesna da je prevara i da se svim silama pokušava dopasti i uklopiti u to licemjerno hoch-društvo iako takve neiskrene ljude prezire. Očito je ona djevojka koja se nije uspjela uklopiti niti u jedno društvo, a povratak na rodnu farmu u njoj će probuditi bolne uspomene, posebno kad shvati da Janik ženi Catrine (Anne Sofie Wanstrup izabrana je za najbolju sporednu glumicu), djevojku koja ju je maltretirala u djetinjstvu. Već po dolasku kući, Irina se s mamom kojoj je prethodno netko provalio u cvjećarnicu i ukrao novac prepire oko pogleda na život i prodaje neku kvaziliberalnu demagogiju koja će joj se ubrzo obiti o glavu.
I jasno je od početka da ova proslava ne može proći dobro, a iako je Jespersen "Personu no gratu" odlučila snimiti u humornom štihu, ne u tipično danskom ozbiljnom i tužnom tonu, previše se tu jahalo po klišejima i stereotipima, dok je i rasplet pomalo očekivan. Naravno da će se Laura / Irina do kraja suočiti sa svima i svi će si konačno reći u lice ono što misle, a što se dugo zaobilazilo. Naravno da nam je od početka jasno da slika tu baš i nije crno - bijela i da Laura / Irina nije bila isključivo žrtva, no jasno nam je i da nekome poput nje, odrastanje u takvom okruženju zasigurno nije bilo najugodnije. Iako se neko vrijeme činilo da bi "Persona non grata" mogla prerasti u ozbiljnu i hrabru obiteljsku dramu poput kultnog (opet) Vinterbergovog "Festena", odlučila je Jespersen igrati nekako na sigurno. I snimljeno je to gotovo u tipičnom Dogme stilu kamerom iz ruke i fino se kontrastiraju tu selo i grad, no ipak sam očekivao tu nešto više.
Primjedbe
Objavi komentar