Konačno i to mogu napisati - jedan sjajan izdanak hrvatske kinematografije, odličan i originalan film koji na jednoj mikrorazini perfektno gradi sliku našeg društva i sustava. Sustava koji se već potpuno raspao, ali nitko to na glas ne želi reći i sustava koji ne funkcionira, a dugometražna debitantica Sonja Tarokić na primjeru zbornice jedne zagrebačke osnovne škole precizno pokazuje kako to izgleda. "Zbornica" je film koji u početku možda djeluje kaotično jer imamo tu bezbroj likova i novih lica s kojima se susreće nova školska pedagogica Anamarija (Marina Redžepović). Stalno svi pričaju u isti glas, sve je prepuno nekakvih šumova, buke, jeke, a da film dobije potpuno realističan karakter snimljen je kamerom iz ruke koja (uglavnom) prati Anamariju.
I ta moderna zbrka i strka u zbornici nakratko se prekida etno muzikom i prepoznatljivim slikama podravske naive koje krase školsku zgradu i koje, shvatit ćemo do kraja, kao da simboliziraju naivnost žene koja bi htjela nešto promijeniti. I premda ne znam iz prve ruke kako izgleda život jedne školske zbornice, imam dojam da ovaj film to fino prikazuje. Taj susret različitih karaktera koji bi nominalno trebali surađivati za dobrobit kolektiva i učenika, no često se to, uostalom kao i u svim velikim kolektivima, može pretvoriti u vatromet taština, konflikata, podmetanja jednih drugima, stvaranja klanova ili barem ogovaranja iza leđa.
Anamariju u početku upoznajemo kao ženu u tridesetima punu entuzijazma. Nakon godina rada na zamjenama, na određeni rok, konačno je primljena za stalno i puna je ona volje i elana učiniti školu boljim mjestom. No, vrlo brzo postat će joj jasno da su odnosi među kolektivom dosta zategnuti i škakljivi, da ima tu puno osjetljivih ega i da je snažna borba mnogih dominantnih karaktera. Ne želi se Anamarija u početku upuštati u te igre, već pokušava svoj posao raditi najbolje što može, naivno vjerujući da će njene ideje i rješenja biti prihvaćeni jer su dobri i kvalitetni. Ali, uskoro će joj postati jasno da to ne ide baš tako i neke njene ideje dovest će do konflikata među nastavnicima.
I sjajno tu priča meandrira među zanimljivim likovima, među bezbrojnim podzapletima i podradnjima, među sitnim i podmuklim pa i onim otvorenim sukobima među ljudima. Tu je tako ravnateljica Vedrana (Nives Ivanković u još jednoj od svojih tipičnih uloga) koja se u početku čini spremnom podržati Anamarijine ideje, no ipak je to žena kojoj je najbitniji dojam prema van, percepija da sve funkcionira, a problemi se guraju pod tepih. Ipak, Anamarija će u glavni konflikt upasti s ekscentričnim i paranoičnim nastavnikom povijesti u šezdesetima Sinišom (Stojan Matavulj) kojeg cijela zbornica izbjegava kako ne bi ulazila u konflikt s njim.
Problem će nastati kad netko od učenika na Youtubeu objavi video sa Sinišinog sata u kojem on trabunja gluposti i tupi o nekim svojim teorijama zavjere kako su ga svi zajebali, kako ga prate i kako je on žrtva. Anamarija će pokušati sa Sinišom u početku probleme riješiti na lijep i civiliziran način, no kada shvati da tako ne ide, odlučit će ga prijaviti agenciji. A kada u školu stigne inspekcija, tek tada će joj postati jasno da je izazvala veliki problem za sve jer očito je da svima bolje paše da se problemi i loše stvari zaobilaze, ne diraju i prave se da oni ne postoje.
Naći će se tako Anamarija u situaciji da ostaje sama u toj borbi protiv vjetrenjača i naći će se u dvojbi - žrtvovati svoje ideale, stavove i integritet te se početi ponašati kao ostatak kolektiva. Ili će završiti potpuno odbačena i šikanirana od ostatka kolektiva, praktički kao Siniša. I premda se Tarokić odlučila svoju priču smjestiti u školsku zbornicu, ona bi funkcionirala u bilo kakvom sličnom kolektivu jer sve ono što vidimo ovdje u suštini je način kako funkcionira naše društvo. Društvo i sustav u kojem su ljudi potplaćeni, nerijetko frustrirani i zatrpani poslom i koji su s godinama potpuno digli ruke od svega svjesni da je apsolutno nemoguće promijeniti bilo što. Sustav u kojem se nitko ne želi izložiti i štite se oni koji ne rade ništa, dok oni koji nešto pokušaju, obično najebu.
Društvo u kojem se svi žale da ništa ne valja, a nitko ne poduzima ništa da se to promijeni jer u suštini većini odgovara taj konformistički kaos u kojem su ljudi naučili plivati. Sjajna je to slika apatičnog društva koje je, što je najtužnije od svega, potpuno odustalo od želje da se stvari mijenjaju na bolje i koje se prestalo truditi da nešto promijeni. Gledajući ovaj film čovjek se mora zapitati kad će se u nas konačno zaustaviti ta obrnuta evolucija u kojoj napreduju samo oni najgori, poslušni klimavci, ljigavci i ulizice dok oni koji imaju kapacitet, znanje i integritet bježe glavom bez obzira. Potpuno zasluženo "Zbornica" je trijumfirala u izboru za hrvatski film godine i osvojila nagrade i priznanja na mnogim svjetskim festivalima.
Primjedbe
Objavi komentar