MOONAGE DAYDREAM (2022,SAD) - 10/10


 

Biografski dokumentarac konačno je dobio i jedan od najvećih i najvažnijih pop-rock glazbenika svih vremena, David Bowie. I to kakav! Brett Morgen (Jane, Cobain: Montage of Heck) snimio je senzacionalan film, avangardno putovanje u Bowiejev svemir koji potpuno odstupa od klasičnog poimanja biografskog dokumentarca. Nije to ni izbliza jedan od onih generičkih biografskih dokumentaraca u kojima se vrte arhivske snimke protagonista, a bezbrojne face sjede u naslonjačima i pričaju kako je on bio divan i krasan te se prisjećaju raznih anegdota iz njegovog života. "Moonage Daydream" je pravi Tour de Force, film kao stvoren za veliko filmsko platno koji pokušava dokučiti genij Davida Bowiea na originalan i uzbudljiv način i film koji unatoč trajanju od 135 minuta ne djeluje ni sekunde razvučeno i čovjek ima dojam da bi ga mogao gledati satima.

Kroz svoju životnu i umjetničku priču, kroz ono što ga je pogonilo i progonilo, vodi nas sam Bowie kao narator kroz arhivske snimke. I bavi se on prvenstveno onim unutarnjim, a Morgenu se zaista mora odati počast jer ne samo da je očigledno godine i godine proveo kopajući po bogatoj i golemoj arhivi, već je u montaži sjajno sve to povezao. Stalno se tu isprepliću Bowiejeve koncertne snimke, njegova razmišljanja i zapažanja o životu, smrti, filozofiji, umjetnosti i motivaciji koja ga je tjerala da stalno smišlja nešto novo i bude drukčiji, ispred svih i ispred vremena. Sve to je obogaćeno i fragmentima iz brojnih poznatih filmova, ali i filmova u kojima je sam Bowie glumio, ponajviše Roeggovim "The Man Who Fell to Earth" u kojem je Bowie utjelovio vanzemaljca koji se spustio na Zemlju.

I zaista djeluje Bowie kao neki vanzemaljac, kao živući Ziggy Stardust koji se s nekog planeta spustio na naš planet i odlučio ga za sva vremena promijeniti i razdrmati. Tek fragmentarno sam Bowie priča o detaljima iz djetinjstva koji su ga oblikovali, o usamljenosti i traumi koju je preživio kad mu je stariji brat zbog shizofrenije hospitaliziran te strahu da je i sam psihički bolestan. O tome kako su taj strah i potreba da bude drukčiji, svoj, da eksperimentira u praktički svim granama umjetnosti, od glazbe po kojoj je dakako najpoznatiji, preko slikarstva, kiparstva, filma i kazališta za njega bila i svojevrsni način da pobjegne od stvarnosti, ali i tu stvarnost prilagodi prema sebi.

Sjajan je Bowie i dubok, perfektno on analizira i sebe, ali i svijet oko sebe koji ga je od početaka zanimao i impresionirao, tjerao da se izražava i pokuša stvoriti neki svoj mikrokozmos. Fantastična je ta njegova potreba da stalno bježi iz neke zone komfora i sigurnosti, letargije i samodopadnosti u koju su se mnogi njegovi kolege uljuljkali kada su dostigli slavu, bogatstvo i uspjeh. No, Bowie, priča on, jednostavno nije mogao tako i kada bi shvatio da se osjeća dobro i da je uspješan, morao bi krenuti od početka i stvarati nešto novo, nešto potpuno drukčije. Genijalno mi je njegovo razmišljanje da on zapravo i nije pretjerano mario što su mislili ljudi i nije želio podilaziti ukusima i zadovoljavati želje koje su se od njega očekivale, već je radio gotovo isključivo ono što je želio i što bi zadovoljavalo visoke kriterije koje si je sam nametnuo.

IMDB LINK 

Primjedbe