Hrvatski kandidat za Oscara film je strašniji i jeziviji od bilo kojeg horora. Film koji od samog početka pa do kraja izaziva grč u želucu, izaziva gotovo pa fizičku mučninu, a opet je to film koji svakako vrijedi vidjeti. Traumatična drama o samoubojstvu kakvu još nismo imali prilike vidjeti u Hrvatskoj kinematografiji i film u kojem se scenarist, režiser i glavni glumac Juraj Lerotić odlučio obračunati i s vlastitim duhovima. Sve u "Sigurnom mjestu" tim više djeluje još strašnije jer bez obzira što je riječ o igranom filmu, svjesni smo da to nije fikcija, već je Lerotić film snimio po vlastitoj traumi u pokušaju samoubojstva brata.
Tako ovdje pratimo 24 sata kroz koje Bruno (Lerotić), kasnije i njegova majka (Snježana Sinovčić) pokušavaju spasiti život bratu odnosno sinu Damiru (Goran Marković). Odmah u uvodnoj sceni vidimo Brunu kako trči prema zgradi u Zagrebu u kojoj živi Damir, provaljuje unutra i zove hitnu pomoć jer si je on pokušao oduzeti život. Isjekao si je ruke i vrat, jedva je preživio, hospitaliziran je, nikome nije jasno što je i kako dovelo do toga. Prije mjesec dana Damir je iz Splita preselio u Zagreb radi posla i djelovao je malo čudno, priča Bruno, no ništa nije naslućivalo da bi se nešto slično moglo dogoditi. Ubrzo iz Splita u Zagreb stiže i njihova majka, pokušavaju oni shvatiti i dokučiti kako i zašto, no odgovora nema, a Damir očigledno nije dobro.
Pokušavaju oni Damiru pronaći sigurno mjesto, utješiti ga, pomoći mu, no može li mu se uopće pomoći? Film je to koji je tako teško opisati, objasniti i nije to klasična dokudrama pošto imamo tu neke i snolike dijelove kada Bruno razgovara s bratom kao da je on već mrtav. Vjerojatno su i ti traumatični dani u autorovom sjećanju nekako mutni, potpuno su se od šoka i traume izmiješali realnost, noćne more, crne misli i sve ono što čovjeku mora prolaziti kroz glavu kad mu netko blizak počini nešto slično. U samom činu suicida zapravo i nema ništa logičnog i uvijek mi je bilo posve nemoguće pojmiti činjenicu da si je netko odlučio oduzeti život i vjerojatno nikad neću moći shvatiti tu odluku.
Tako i "Sigurno mjesto" djeluje pomalo kao potpuni košmar. Kao stravični, jezivi horor o mladom čovjeku za kojeg nam je jasno da mu nije dobro. I da mu treba nekako pomoći, ali kako? On pomoć odbija, ponaša se potpuno iracionalno, kao da je izgubio sve veze s realnošću i kako ljudi oko njega uopće u takvoj situaciji mogu postupiti? Kako se uopće snaći u situaciji kad je do jučer, barem prema van normalan i zdrav čovjek kojeg znaš cijeli život jednostavno nestao, a umjesto njega tu kao da je netko drugi u njegovom tijelu i vlada njime? Film je to od kojeg me i dok dan poslije gledanja ovo pišem, prolaze oni neugodni trnci u tijelu i film je to koji tjera na razmišljanje.
Svi mi vjerujemo i nadamo se kako se nikada nećemo naći u ovakvoj situaciji, no bolna je i tužna istina da su se brojni ljudi vjerojatno našli u Lerotićevoj koži. Situacija je to o kojoj ne želimo uopće razmišljati i ako nam nešto slično i padne napamet dok je sve u redu, pokušavamo te crne misli što prije otjerati i razmišljati o nečem ugodnijem. Jedno od pitanja koje mi stalno prolazi kroz glavu nakon ovog filma je kako bih se ja snašao u takvoj situaciji? Kako uopće reagirati, kako se postaviti, razmišljati, što učiniti. Da li bi sve završilo drukčije da se postupilo na drukčiji način, da se umjesto jedne donijela neka druga odluka ili tu pomoći jednostavno nije bilo?
"Sigurno mjesto" nikako nije ugodan film za gledanje. I to ne samo zbog teme, već i cjelokupnog ugođaja koji je težak, mučan, bolan. Kad se na kraju kino dvoranom prolomio vrisak s ekrana, gotovo mi se počelo vrtjeti u glavi i noge su mi se gotovo odsjekle. No, film je to koji se na hrabar način bavi tabu temama kao što su suicid, psihičke bolesti i traumatični događaji u obitelji o kojima se obično ne govori. Ne znam s kojim filmom bih usporedio "Sigurno mjesto" i sve nagrade koje je osvajalo na festivalu u Locarnu, potom i Sarajevu, potpuno su zaslužene. Iako bi vjerojatno najlakše i najsigurnije bilo zaobići "Sigurno mjesto" i ne puštati u sebe svo to crnilo i tugu koje ono nosi, mislim da ipak treba skupiti hrabrosti i vidjeti ovu potresnu, traumatičnu i bolnu osobnu priču.
Primjedbe
Objavi komentar