Nekoć osrednji glumac Todd Field početkom stoljeća predstavio se kao sjajan režiser, još bolji scenarist. Za fantastične filmove "In the Bedroom" i "Little Children" bio je nominiran za Oscara za scenarij, no nakon što je još 2006. snimio drugi film, čovjek kao da je u zemlju propao. I moralo je proći više od 15 godina da bi se sada već gotovo 60-godišnji Field vratio, no taj je povratak najblaže rečeno trijumfalan. "Tar" je film koji kvalitetom prati dva prethodnika i Fielda ponovno vraća među najzanimljivije američke filmaše 21. stoljeća, a film je to sa sjajnim glumačkim izvedbama koji tako pametno i tako promišljeno oslikava današnje vrijeme.
Uloga fikcionalne slavne dirigentice Lydie Tar jedna je od najboljih u karijeri za poznatu australsku glumicu Cate Blanchett koja je već osvojila dva Oscara (glavna u Allenovoj "Blue Jasmine" i sporedna u Scorseseovom "The Aviatoru"), a uopće me ne bi začudilo da najvažniju filmsku nagradu osvoji i za ovu ulogu. Za svoju izvedbu već je osvojila Volpi kup u Veneciji gdje je "Tar" premijerno prikazan, a riječ je o jednom od onih Character Driven filmova u kojem se sve vrti oko glave protagonistice. Lydia Tar je najveća dirigentica valjda još od vremena Herberta von Karajana i Leonarda Bernsteina, prva žena koja je glavna dirigentica u prestižnoj berlinskoj filharmoniji i svjesna je ona itekako svoje veličine i važnosti.
Ima ona gotovo status rock zvijezde, radi na više projekata, piše knjige, sklada, a upravo planira snimiti i Mahlerovu petu simfoniju, još jedinu od njegovih devet simfonija koje nije snimila. I žena je pravi erudit, poznavatelj kulture i umjetnosti, a da je pomalo tašta vidimo i u uvodnoj sceni tijekom intervjua s Adamom Gopnikom. Ne skriva ona da je lezbijka i već duže vrijeme ona je u braku s violinisticom u berlinskoj filharmoniji Sharon (Nina Hoss), a praktički sve svakodnevne zadatke prebacuje ona na osobnu asistenticu Francescu (Noemie Merlant), talentiranu mladu dirigenticu koja vjeruje da će je Lydia ubrzo promovirati i u pomoćnu dirigenticu u filharmoniji.
No, shvatit ćemo do kraja da Lydia koja od svih traži da je nazivaju Maestro ima i mračnu stranu, a njen naizgled idiličan i uspješan život počet će se postupno raspadati. Premda možda u početku "Tar" djeluje pomalo elitistički, snobovski što i ne čudi jer i Lydia je osoba puna sebe koja na ostale voli gledati nekako s visoka, priča se tu fantastično razvija i s vremenom ćemo upoznati pravu Lydiu. Zvijezdu prepunu samopouzdanja koja se u početku ponaša kao da je nedodirljiva i kao da je samo nebo granica, no žena je to itekako svjesna svoje mračne strane, mana koje u početku možda dobro skriva. Premda ona prema van pokušava ostaviti jedan dojam, bliski ljudi dobro je poznaju i znaju kako se odnosi te kako je egoistična i kako se lako odriče onih koje je prethodno iskoristila.
Prve pukotine u njenoj osobnosti počet će se nazirati tijekom gostujućeg predavanja na prestižnom američkom glazbenom konzervatoriju Jiulliardu kad upadne u prepirku sa studentom oko Bacha. I možda se u početku čini da je to bezazlena svađa s tipičnim predstavnikom mlade generacije koji mišljenje oblikuje prema trendovima s društvenih mreža pa je on odlučio "cancelati" slavnog njemačkog baroknog kompozitora zbog njegovih životnih navika, a Lydia će ga zbog toga ismijati. Ubrzo će pak, dok je u Americi, početi dobivati e-mailove od mlade protežeice kojoj se više ne želi javljati i traži od Francesce da prekine sve kontakte s njom, a ta mlada dirigentica ubrzo će počiniti samoubojstvo.
Kad se vrati u Berlin naći će ona novu mladu miljenicu, rusku violončelisticu Olgu, a i Sharon i Francesca u njenom odnosu prema Olgi prepoznat će uzorak ponašanja kakav su i ranije često viđale. Počet će Lydia doživljavati noćne more, napade panike, straha, a vidjet ćemo da je to s itekakvim razlogom kada "Tar" dođe do prilično šokantnog i potpuno neočekivanog klimaksa. I majstorski je Field osmislio scenarij o problematici današnjeg vremena, o toj cancel culturi, generacijskom jazu između starijih akademskih generacija i novih generacija koje se educiraju preko društvenih mreža i Youtubea. O vremenu straha što i kako reći te vremenu kada se kosturi pokušavaju što dublje zakopati u ormare jer i najmanji otklon od standardnog mogao bi dovesti do društvene osude.
Vidjet ćemo da Lydia itekako ima kostura u ormaru, a sjajna je Fieldova odluka da za takvu ulogu nečega što svi ti današnji današnji društveni sokolovi nazivaju "bijelom osobom na poziciji moći" smjesti ženu. Iako film traje dobrih dva i pol sata i premda u početku još i ne možemo naslutiti kuda bi to mogla odvesti priča o slavnoj dirigentici, nevjerojatan je užitak gledati izvrsnu glumicu kao što je Blanchett dok tako dominira ekranom. Dok nosi film i iz samouvjerene zvijezde polako se pretvara u osobu stjeranu u kut koja se pravi da ne shvaća što je to pošlo po krivu i zašto joj se život polako pretvara u kaos, no zna to ona jako dobro. I za sam kraj ovog stiliziranog, visokoestetiziranog filma, tu je i potpuno suludo finale. Briljantan film koji smještam na sam vrh liste filmova pogledanih u 2022. godini.
Obavezno ću pogledati.
OdgovoriIzbriši