Ne prestaje fascinacija pa gotovo već i fetišizacija true crime sadržaja i brojni svjetski serijski ubojice i bolesnici postali su već odavno dio pop-kulture. Pomalo je tragično da većina mladih koji se danas doslovno hrane tim sadržajima koji se praktički svakog tjedna izbacuje vjerojatno prije znaju tko je bio Jeffrey Dahmer i Ted Bundy nego recimo Mahatma Gandhi ili Marie Curie. Toj fetišizaciji najbolesnijih manijaka u ljudskoj povijesti dobrim dijelom je pridonijeo i Ryan Murphy, vjerojatno najzaposleniji američki kreator televizijskog sadržaja koji već godinama štanca serije kao što su "American Horror Story", "American Crime Story" i "Monster".
Nakon Dahmera i braće Menendez (koje sam zaobišao) na red za obradu u serijalu "Čudovište" stigao je i Ed Gein, bolesni shizofreničar koji je poslužio kao inspiracija za horor klasike kao što su "Psiho", "Teksaški masakr motornom pilom" i "Kad jaganjci utihnu". I Norman Bates i Leatherface i Buffalo Bill su zamišljeni po Edu Geinu, a serija "Monster: The Ed Gein Story" čak se više bavi fascinacijom pop-kulture njegovim likom i djelom, nego što donosi njegovu stvarnu životnu priču. Koliko sam čitao u pojedinim komentarima, zbog toga su mnogi i razočarani osmodjelnom mini-serijom jer su se valjda nadali klasičnoj true-crime priči u kojoj ćemo valjda na dokumentaristički način doznati sve detalje o životu luđaka za kojeg se nikad nije saznalo koliko je stvarno ljudi ubio.
Potvrđeno je tako da je Gein ubio dvoje ljudi, a još sedam ubojstava mu nikad nije dokazano, no zato je on ostao upamćen po tome što je izvlačio leševe iz grobova i radio od njih morbidne suvenire. Kada su ga 1957. godine istražitelji konačno povezali s ubojstvom jedne mještanke gradića Plainfielda u Wisconsinu u kojem je živio, ostali su potpuno zatečeni kada su stigli na njegovo imanje i otkrili ondje razne predmete koje je izrađivao od dijelova ljudskih tijela. Kada su se otkrile Geinove gadosti, odmah je on postao nevjerojatno interesantan bolesnoj američkoj javnosti, a ta fascinacija traje i dalje.
Tako ovo nije serija o njegovom životu jer praktički nam je tu prilično nejasno što je sve tu stvarnost, a što poremećene fantazije nastale u glavi shizofreničara kojem je godinama jedino društvo bila mrtva majka. Gledajući ovu seriju razmišljao sam je li možda pop-kultura od ovog čudovišta stvorila još veće čudovište, a njegova zloglasnost je dodatno potencirana s godinama i kroz filmove. I umjesto da u "Ed Gein Story" pratimo isključivo njegovu životnu priču obilježenu bolesnim odnosom sa strogom majkom fundamentalisticom koja je kod njega očito razvila strah od žena, pratimo i priče o nastanku najpoznatijih filmova motiviranih njime. Miješaju se tu stalno stvarnost, fikcija i njegove bolesne fantazije, a dosta je sve to zbrčkano i konfuzno, definitivno previše razvučeno na osam epizoda od po sat vremena.
Na kraju mi ni samom nije jasno je li to serija koja kritizira i propitkuje fenomen Eda Geina ili još jedna u nizu eksploatacija takvih likova. Murphy je dirigentsku palicu za ovu seriju potpuno prepustio svom suradniku Ianu Brennanu koji je naveden i kao showrunner, a dijelom mogu i shvatiti razlog zašto se odlučio na ovakav pristup. Priča o Edu Geinu toliko puta je ispričana da je valjda već gotovo svatko zna, no unatoč tome vjerojatno nikad nećemo doznati prave razloge zbog kojih je on postao to ultimativno čudovište američke pop-kulture. Čini mi se da je u tome poanta serije u kojoj su većina onoga što gledamo deluzije potpuno poremećenog psihopata kojeg je utjelovio američki glumac Charlie Hunnam i ne mogu baš reći da me oduševio odigravši ga nekako prigušeno s gotovo cvrkutavim glasom. I popratna glumačka postava je prepuna poznatih lica, a premda je riječ o iznimno kontroverznoj seriji, ovakav pristup mi se čak i svidio i zato joj dajem prolaznu ocjenu.
Primjedbe
Objavi komentar