Kon Ichikawa možda ne uživa status poput nekih svojih poznatijih sunarodnjaka i suvremenika, no tijekom pedesetih snimio je on dva iznimno važna i vrijedna filma. Među prvima se on u japanskoj kinematografiji pozabavio temom o kojoj se tada u Japanu baš i nije previše govorilo odnosno o porazu u Drugom svjetskom ratu i pitanjima što im je to uopće trebalo. Šokantnu i za to vrijeme nevjerojatno uvjerljivu i realističnu anti-ratnu dramu je snimio prema slavnom polu-autobiografskom romanu Shoheia Ooke. Pisac je u tom dijelu opisao svoja ratna iskustva nakon unovačenja krajem 1944. godine kada je već bilo očito da Japan gubi rat, a ubrzo je poslan na Filipine gdje su ga zarobili Amerikanci.
No, glavni junak "Nobi" ili "Fires on the Plain" nažalost nije te sreće jer drugi je mjesec 1945. i japanska vojska stacionirana na Filipinama potpuno je demoralizirana i odsječena od svojih snaga. Nemaju hrane, gladni su, bolesni dok saveznici postupno oslobađaju otočje, a vojnik Tamura (Eiji Fukanoshi) ktome boluje od tuberkuloze i zapravo je teret za svoju raspadnutu diviziju. Zbog toga mu zapovjednik naređuje da mora počiniti samoubojstvo ako ga odbiju primiti u obližnjoj poljskoj bolnici. Ubrzo će Amerikanci bombardirati tu bolnicu, Tamura će biti jedini koji će preživjeti i nekako će pobjeći, a potom ćemo pratiti tu potpunu katastrofu i degradaciju ljudskosti.
Brutalna je to i potresna drama koja na šokantan način prikazuje svo to ratno ludilo, očaj i kaos iz perspektive poražene japanske vojske i vojnika koji samo pokušava preživjeti. Cijelim putem on nailazi na leševe japanskih vojnika, oni koji su nekim čudom i dalje živi strahuju ne samo od bombardiranja, već i od priča da se na otoku skuplja lokalna gerila koja se osvećuje Japancima. Na do tada možda i ne viđeni način "Nobi" prikazuje sve te ratne užase i Tamurino poniranje u potpuno ludilo. Poseban je to film prvenstveno jer rat prikazuje na način koji je u to vrijeme bio gotovo nezamislivo brutalan i bez i trunke romanziriranja.
Nema tu herojstva, već je Tamura potpuna olupina od čovjeka koja luta kroz krajolik potpune destrukcije, gladi i bolesti, a kako priča napreduje, rat više nije događaj nego stanje svijesti u kojem se ljudskost postupno raspada. Likovi su svedeni na preživljavanje, a granice morala postaju sve mutnije, uključujući i teme poput očaja i kanibalizma, prikazane bez uljepšavanja ili distance. Time film ne ostavlja prostor za tipične ratne mitove, već naglašava dehumanizaciju kao krajnji ishod totalnog rata. Vizualno, film je snimljen u crno-bijeloj tehnici koja dodatno pojačava kontrast između ljepote prirode i užasa koji se u njoj odvija.
Krajolici često djeluju gotovo mirno i skladno, ali upravo u toj tišini i statičnosti dolazi do izražaja apsurd i užas situacije. Ichikawa time kao da želi pokazati da se tu civilizacija potpuno povukla i ostavila samo instinkt preživljavanja. Zanimljivo je kako je i samo snimanje filma bilo prilično iscrpljujuće za glumce, a Ishikawa je nametnuo tu neke drastične poteze kako bi sve to djelovalo realističnije. Glumcima se davalo jela taman dovoljno da prežive, a nije im bilo dozvoljeno ni da peru zube, niti da režu nokte, a snimanje je bilo odgođeno dva mjeseca jer je glavni glumac Funakoshi kolabirao na setu zbog neishranjenosti i iscrpljenosti.
Primjedbe
Objavi komentar