Senzacionalnom kombinacijom trilera i drame predstavio se mađarski filmaš Gabor Holtai kojem je "Feels Like Home" bio i dugometražni debi. Teško se uopće sjetiti debija poput ovoga, a premda mi se u nekim trenucima činilo da je Holtai inspiraciju pronašao u kultnom filmu "Dogtooth" Jorgosa Lantimosa, brutalna je to parabola na totalitarnu državu iz koje ne možeš pobjeći nigdje. Od samog početka priča tu kreće potpuno uvrnuto i ludo, a do kraja će postati još luđe i bolesnije. Film otvara scena u kojoj žena od kojih 35, možda 40 godina po imenu Rita (Rozi Lovas) ide kući s posla, no netko je otima. Kad dolazi k sebi zarobljena je u sobi, a nepoznati muškarac je uvjerava da se ona zove Szilvi Arpad i da je njegova sestra.
Ubrzo shvaćamo da su svi članovi ove "obitelji", među njima i dijete, oteti poput nje i fizički i emocionalno su prisljeni igrati članove obitelji oca familije kojeg svi nazivaju Tata (Tibor Szervet) za kojeg prljavi posao uglavnom obavlja Marci (Aron Molnar), Ritin odnosno Szilvin novi brat. Naravno da će Ritin prvi instinkt biti da pokuša pobjeći, no nakon nekog vremena će shvaćati da je to gotovo nemoguće iz više razloga, a svi pokušaji pobune protiv autoritarnog Tate završavat će jako loše. Ugođaj je tu od početka do kraja apsurdistički, a Ritu će posebno frustrirati što joj se čini da su se svi ostali članovi "obitelji" pomirili s igranjem uloga koje su im namijenjene.
Čak sam nakon nekog vremena počeo strahovati kako će se priča tu razviti i da će jako teško završiti na tako visokoj razini kao što je počelo, no bilo je to još i bolje nego što sam uopće mogao zamisliti. Potpuno lud i uvrnut film, prava poslastica za sve one koji vole takve pomalo bolesne i čudne filmove, a premda je "Feels Like Home" prošao prilično nezapaženo, definitivno je to film na koji treba obratiti pažnju. Odlične su tu i priča i režija, od početka do kraja imamo zastrašujući osjećaj klaustrofobije, u prvom dijelu smo poput nesretne Rite potpuno u šoku i zbunjeni jer nam je nejasno što se to događa u tom ogromnom stanu. Odlični su i glumci, pogotovo Lovas kao Silvi kojoj na licu možemo iščitati sve emocije kroz koje prolazi, a najveće iznenađenje do kraja je transformacija njenog lika.
Vrlo brzo postaje nam tu jasno kako Holtai koji je priču osmislio skupa s nešto iskusnijim Attilom Veresom priču koristi kao alegoriju o autoritarnim sustavima. S obzirom da je film snimljen još dok je na vlasti bio Viktor Orban, nije teško pretpostaviti da je ta kuća s otetim ljudima koji moraju igrati namijenjene im uloge sretnih članova obitelji, a nemaju kamo pobjeći, dijelom simbolizirala tadašnju Mađarsku. Kako će vrijeme prolaziti tako će Riti postajati jasno da izlaz uopće nije jednostavan, a da će najbolje proći ako se povinuje strogim pravilima poslušnosti i hijerarhije.
Najzanimljivije od svega je što je ujedno ova obitelj i svojevrsni model društva jer svatko tu ima određenu ulogu, a privilegije dobiva onaj tko se ulizuje Tati i tko mu je miljenik u određenom trenutku. Na perfektan način Holtai tu istražuje ljudsku psihologiju i kako ljudi postupno prihvaćaju laž kao normalnost kada su izloženi stalnom pritisku, manipulaciji i strahu i često će izabrati sigurnost umjesto slobode. Često kada se spominju totalitarni sustavi možemo čuti da su ljudi u takvim sustavima bili sigurni, da nije bilo kriminala, da je sve funkcioniralo po špagi. Možda i je, ako nisi talasao, ako se nisi bunio, ako si bio najobičniji klimavac i ulizica. Dobro, po tome što najbolje prolaze oni koji se vole ušupkavati i nije se puno toga promijenilo, a briljantna je to kombinacija trilera, psihološke drame i političke alegorije. Totalno ludilo od filma koje se nikako ne bi trebalo zaobići.
Primjedbe
Objavi komentar