"Sveti motori" Leosa Caraxa i dalje strši kao jedan od najluđih filmova 21. stoljeća. Enigmatična i hermetična, a opet tako posebna nadrealistička fantazija djeluje kao niz potpuno poremećenih snova kroz koje nas vodi kameleonski Denis Lavant kao gospodin Oscar. U početku se čini da je on prosječni bogati čovjek, uspješni poslovnjak koji se ujutro oprašta od obitelji i sjeda u limuzinu kojom ga stara vozačica madam Celine vozi na posao. Staru vozačicu utjelovila je Edith Scob, francuska glumica koja je više od pola stoljeća ranije imala glavnu ulogu u još jednom košmarnom nadrealističkom ludilu "Eyes Without a Face" Georgesa Franjua, a shvatit ćemo do kraja da je "Holy Motors" dijelom hommage i tom filmu, ali i brojnim drugim starim klasicima.
Shvatit ćemo vrlo brzo i da Oscar nije nikakav poslovni čovjek, već je on čudak koji svakog dana obavlja neke neobične zadatke i za njih se maskira. Prvi zadatak mu je kamuflaža u staru prosjakinju, a bit će to samo prvi zadatak i prva kamuflaža u razne groteskne stvorove. I sve je tu prepuno simbolike i svatko si tu može protumačiti ono što vidi na neki svoj način. Možda Lavantov lik simbolizira glumca koji tijekom snimanja filmova prolazi transformaciju kako bi utjelovio likove pa će tako on ubrzo postati luđak koji živi u katakombama Pariza. On će oteti lijepu i golišavu manekenku (Eva Mendes) za vrijeme foto-seanse na ulicama pa je u podzemlju transformirati u gotovo pa posve pokrivenu ženu kao što to čine u islamu.
Sve je tu od početka pa do kraja potpuno uvrnuto i naizgled bez ikakvog smisla, a opet tako zabavno, čak i smiješno na trenutke. Carax se ovdje pokazao i kao autor s osjećajem za vizualno i izgleda "Holy Motors" baš briljantno. Film je to koji je naprosto nemoguće usporediti s bilo kojim drugim, pravo je to eksperimentalno luđaštvo u kojem Carax kao da prkosi svim filmskim konvencijama. Nema tu baš nikakve smislene naracije, kao da je on odlučio istražiti koje su granice i mogućnosti filma. "Holy Motors" djeluje i kao neka vrsta pobune protiv konvencionalnih filmova, čudna, divlja fantazija koju je gotovo nemoguće riječima opisati, a svejedno je to film koji nakon gledanja u pamćenju ostaje vječno. Ako ne cijeli, onda barem pojedine divlje sekvence, a meni je recimo posebno impresivna ona s hodajućim orkestrom harmonikaša.
Primjedbe
Objavi komentar