Britanski majstor kostimiranih drama Joe Wright (Ponos i predrasude, Atonement, Ana Karenjina) je nakon biografskog filma o Winstonu Churchillu (Darkest Hour) odlučio snimiti seriju o još jednom političaru koji je obilježio to razdoblje. Kao što i sam naziv filma sugerira, riječ je o talijanskom diktatoru i utemeljitelju fašizma Benitu Mussoliniju, no nije to ni izbliza tipična i klasična biografska povijesna drama. I prava je šteta što serija snimljena po istoimenim povijesnim romanima Antonia Scuratija u kojima je on opisao događaje od 1919. pa sve do Mussolinijevog pada 1945. godine, vjerojatno neće ići dalje jer u osmodijelnoj prvoj sezoni pratimo tek događaje od 1919. pa do početka 1925. godine kada je Duce učvrstio vlast u Italiji.
Unatoč tome, "M: il figlio del secolo" je impresivna serija koja sjajno prikazuje to razdoblje, no na ne pokušava biti objektivna kronika tog vremena, već otvoreno zauzima kritičku distancu. Uz ironiju, crni humor, grotesku u ekspresivnom, kazališnom, gotovo apsurdističkom brehtijanskom stilu pratimo kako se taj karizmatični oportunist uspinje, uništava demokraciju, gazi sve i grabi apsolutnu moć. Sam Mussolini u senzacionalnoj izvedbi gotovo neprepoznatljivog Luce Marinellija je pomalo po uzoru na Spaceyevog Francisa Underwooda iz "House of Cards" ne samo narator priče, već se on povremeno obraća izravno gledatelju i ruši tzv. "četvrti zid". Pojašnjava nam on tako neke svoje postupke, razmišljanja, a kao i sve u ovoj seriji, tako je i glumački stil svjesno prenaglašen što dodatno doprinosi osjećaju groteske.
Vizualno se serija oslanja na snažne kontraste, tamne tonove i gotovo kazališnu kompoziciju kadrova. Česti su frontalni planovi, usporeni pokreti i naglašena koreografija tijela, čime se Mussolinijeva figura pretvara u simbol moći i prijetnje, a ne tek povijesni lik. Kamera često djeluje namjerno klaustrofobično, pojačavajući osjećaj neizbježnosti i gušenja demokratskog prostora. Zanimljiva je to stilska kombinacija postmodernizma i klasičnog ekspresionizma, a sve je potencirano i modernom glazbom za koju je zaslužan Tom Rowlands iz benda The Chemical Brothers.
Priča tu kreće početkom 1919. godine Mussolinijevim osnivanjem fašističke stranke, a tada je to opskurna skupina razočaranih socijalista koja će na prvom izlasku na izbore dobiti manje od pet tisuća glasova. Taj strastveni luđak je prava sprdnja ozbiljnim političarima, no ta groteskna karikatura s vremenom će skupljati sve veću sljedbu, a bit će to valjda najgori ološ Italije tog vremena. Sjajno ova serija prikazuje društveno - političke okolnosti u kojima je bilo moguće da jedan takav gnom dođe do vlasti. Naravno da to neće ići brzo, ni lako, no uz pomoć svoje bande crnokošuljaša Mussolini će se polako probijati, gaziti protivnike te će taj odvratni oportunist za samo nekoliko godina postati pravi gospodar života i smrti u Italiji.
Na sjajan način "Mussolini: Son of the Century" prikazuje kako u kriznim i teškim vremenima mogu isplivati oni koji nude jednostavna rješenja i pričaju nebuloze o vraćanju ponosa nacije koji mnogi žele čuti. No, obično takvi, a Mussolinijev primjer tu je svakako i najbolji, sve to čine ne zato što ih zanima interes ljudi, već jednostavno žele moć zbog sebe samih, zbog svojih bolesnih ambicija. Baš zbog toga je ova serija iznimno važna i u kontekstu današnjeg vremena jer iako je formalno smještena u Italiju nakon Prvog svjetskog rata, njezin temeljni interes nije rekonstrukcija prošlosti, nego analiza mehanizama kroz koje autoritarna politika nastaje, normalizira se i postaje društveno prihvatljiva.
Uz ovu seriju shvaćamo da je Mussolini zapravo proizvod svog vremena, slabih institucija, oportunizma elita i pasivnosti većine. Takav pristup izravno rezonira s današnjim društvima u kojima populistički lideri često jačaju upravo kroz obećanja reda, jednostavnih rješenja i emocionalne identifikacije s narodom. Posebno je važno promatrati način na koji serija prikazuje jezik politike. Retorika straha, poniženja i nacionalnog ponosa u seriji ima jasne paralele s današnjim javnim diskursom, uključujući napade na medije, relativizaciju nasilja i postupno pomicanje granica prihvatljivog. Gledatelj se stalno suočava s pitanjem u kojem trenutku društvo prestaje reagirati i počinje se prilagođavati.
Vidimo tu sjajno gdje može dovesti politika popuštanja, igranja linijom manjeg otpora, ali i kako je vrlo važnu ulogu u usponu fašizma imala i crkva koja je pristala na svojevrsni pakt s đavlom zbog svojih interesa i privilegija. Vidjet ćemo kako je Mussolini tu iskoristio svojevrsni strah od socijalizma kako bi doslovno srušio sve institucije, a kada je shvatio da mu planovi prolaze, tada je otpustio kočnice. Premda je Mussolini tu intencijski odbojan i odvratan, prava groteskna karikatura, jasno nam je kako je riječ o izimno inteligentnom tipu, strategu koji je shvatio gdje su socijalisti griješili nakon što su dobili izbore.
Iscrpite sustav i onda se predstavite kao jedini koji može uvesti red, objašnjava on gledatelju u jednom trenutku svoje planove i svoju viziju. Kada ne ide i tako, tu je i privatna vojska crnokošuljaša, a sjajno je što zapravo vidimo kako će praktički do u detalja Mussolinijev put i primjer slijediti Hitler u Njemačkoj. Snimio je Wright izvrsnu seriju čija mi je jedina zamjerka da u pojedinim trenucima djeluje mrvicu prerazvučeno. Prava je šteta što po svemu sudeći nećemo imati priliku gledati nastavak ove priče o talijanskom diktatoru jer nam je ostalo tu još punih dvadeset godina njegovog života dok ga ne zatuku isti oni koji su mu klicali i slavili ga. Baš je riječ o posebnoj seriji, nevjerojatan je to hibrid povijesne drame i političkog teatra koja sve te stilizacije, grotesknost, na trenutke eksplicitno nasilje, pretjerivanje svjesno koristi kako bi ukazala na svo to luđaštvo.
Primjedbe
Objavi komentar