Bio je film dugometražne debitantice iz Kostarike Nathalie Alvarez Mesen još jedan tipični izdanak lationameričke kinematografije u kojem se mješaju naturalizam i magijski realizam. Autentičnost cijele priče smještene u izolirano kostarikansko selo koje se nalazi na rubu džungle pojačana je time što su praktički sve likove odigrali naturščici dok je glavnu ulogu, mentalno potakapcitirane 40-godišnje Clare odigrala profesionalna plesačica iz Kolumbije Wendy Chinchilla Araya. Može se na "Clara Sola" gledati i kao na zakašnjeli coming-of-age jer iako Clara ima 40 godina, ona je gotovo na razini djevojčice i živi ona u čvrstom stisku svoje majke koja se prema njoj ponaša ne samo prezaštitnički, već joj i zbog tipičnog primitivnog religijskog fatalizma, ne dopušta da se podvrgne operaciji kičme koja bi joj bitno olakšala život.
Bog je moju Claru stvorio takvu i nema se tu što mijenjati, oponira majka liječniku koji je uvjerava da ništa ne treba platiti operaciju koju pokriva zdravstveni sustav, no mama je neumoljiva. Kako je riječ o primitivnoj zajednici, tako su tu sveprisutni i nekakvi religijski rituali u nečem što djeluje kao tipični latinoamerički miks katoličanstva i nekih drevnih šamanskih religija u kojima je upravo Clara centralna figura i vjeruju da preko nje bog iscjeljuje seljane dok ona na sebe valjda preuzima sve te boleštine. Zbog mentalne retardacije i fizičke izobličenosti, Claru svi u selu shvaćaju nekako olako i nitko je ne uzima za ozbiljno, ali ujedno je smatraju gotovo svetom figurom.
No, s Clarom i mamom živi Maria, Clarina nećakinja, tinejdžerica koja je upravo u godinama kada se iz djevojčice "pretvara" u ženu, a to je očito razdoblje koje je Clara propustila. Naravno, ne fizički, već joj majka očito nije dopustila da izraste u odraslu ženu, a kada se u selu pojavi mladi najamni radnik Santiago, Clara će odlučiti da je vrijeme da se iščupa iz čvrstog majčinog stiska i da je stiglo vrijeme za zakašnjeli pubertet. Kako autorica Alvarez Mesen već duže vrijeme živi i radi u Švedskoj, tako "Clara Sola" stilski podjednako duguje koliko latinoameričkom magijskom realizmu, toliko i europskom arty stilu pa se priča tu razvija sporo, a cijeli je film snimljen kamerom iz ruke.
Tako će se ova žena koja svojom figurom i pojavom gotovo pa podsjeća na neku divlju životinju iz džungle, naći u razdoru između nekog čistog, božanskog, gotovo svetačkog poslanja koje joj je u glavu usadila majka i tipično ljudskog instinkta, želje i potrebe da se realizira nešto što se dugo potiskivalo i što čeka da eksplodira i što je u suprotnosti s onim prvim. Premijerno je "Clara Sola" prikazana tijekom redateljskih večeri festivala u Cannesu i bila je Alvarez Mesen nominirana za najbolju debitanticu, ali joj je nagradu "preotela" Hrvatica Antonela Alamat Kusijanović s "Murinom". Iako su i osnovna ideja, pogotovo okruženje u ovom filmu bili iznimno zanimljivi, bio je "Clara Sola" još jedan u nizu filmova iznimno sporog tempa što mi je dobrim dijelom i upropastilo cjelokupni dojam.
Primjedbe
Objavi komentar