Mislim da tada David može biti iznimno ponosan na sina Brandona Cronenberga, više ne baš tako mladog kanadskog filmaša koji kao da je odlučio nastaviti gdje je njegov otac stao negdje osamdesetih. Iako je i s prethodna dva filma, "Antiviral" iz 2012. te "Possessor" iz 2020. godine Brandon Cronenberg počeo skupljati sljedbu štovatelja, "Bazen beskraja" snimljen u kanadsko - hrvatskoj koprodukciji definitivno je njegov do sada najbolji film. Brutalna je to kombinacija body horora i satire na svijet bogatih i slavnih koja odlazi još nekoliko koraka dalje u odnosu na slične nedavne filmove koji su obrađivali istu temu poput "Triangle of Sadness" ili "The Menu".
"Infinity Pool" film je kao stvoren za ponoćne sekcije festivala, šokantna i brutalna satira s potencijalom za kultni status u kojem gledatelja podjednako uznemiruje i ono površinsko odnosno svo to nasilje koje vidimo, ali i ono dublje što Cronenberg zapravo želi poručiti ovim filmom. Pretpostavljam da su si mnogi postavili pitanje kako bi izgledao svijet u kojem je dozvoljeno sve i kako bi pojedinci koristili tu ultimativnu vrstu slobode koja bi ih oslobađala odgovornosti za počinjeno. To pitanje postavlja i Brandon Cronenberg u svom filmu o ekstremnom hedonizmu koji je ujedno i potpuna degradacija ljudskosti i svega onoga što podrazumijevamo kao moral i etiku.
James Foster (Alexandar Skarsgard) mladi je pisac koji je prije nekoliko godina postigao relativni uspjeh s romanom prvijencem, no od tada je on u kreativnoj blokadi. Sva je sreća da se očito on fino priženio i da njegova supruga Em (Cleopatra Coleman) ima bogate roditelje, a zaputio se ovaj mladi par na ljetovanje u resort u fikcionalnoj državi po imenu Li Tolqa. Iako je film sniman u Šibeniku i okolici, ova groteskna zemlja srećom (još) nema nikakvih sličnosti s Hrvatskom, a riječ je očito o brutalnoj i primitivnoj diktaturi u odnosu na koju i Sjeverna Koreja djeluje kao zemlja sloboda. No i zemlja poput Li Tolqe očito se odlučila malo peglati imidž i otvoriti turistima, a za njih tako postoje luksuzni i prekrasni resorti koji su, doduše, zagrađeni bodljikavom žicom i čuva ih vojska.
Što se događa izvan tih ograđenih područja za strance, ti se uglavnom bogati i obijesni gosti previše ne zamaraju, no ne svojom voljom James će vrlo brzo spoznati o kakvoj se zemlji to radi. Nakon što on i Em ondje upoznaju drugi par gostiju, bogatog arhitekta Albana i njegovu mladu ženu, glumicu Gabi (Mia Goth nakon X i Pearl trudi se dohvatiti titulu kraljice horora, i bogami dobro joj ide!), unatoč upozorenjima zaputit će se izvan resorta, a to će dovesti do potpune katastrofe. Kako je "Infinity Pool" jedan od onih filmova u koji je najbolje uroniti sa što je moguće manje predznanja o samoj radnji, tako ću se suzdržati od bilo kakvog spojlanja. Osim što ću nadodati da će James ubrzo shvatiti da ondje postoji kružok bogatih, objesnih i poremećenih bogatih sadomazohista koji su shvatili rupu u zakonu Li Tolqe, a ona im dopušta da čine doista sve što požele.
Naravno, ako imaju dovoljno novca da sve to plate, a sve ono što će James doživjeti ondje i što ćemo mi vidjeti u ovoj grotesknoj, divljoj, nadrealnoj, nasilnoj, halucinatornoj, gotovo pornografskoj kombinaciji horora i satire o kasti privilegiranih i o granicama morala, nešto je izvan svake pameti. Naravno da "Infinity Pool" nikako neće biti film po svačijem ukusu jer Cronenberg tu svako malo intencijski prelazi granice dobrog ukusa i namjerno on gledatelja šokira onime što i ne pokušava sakriti, već posve eksplicitno prikazuje. Film je to kojim kao da postavlja pitanje ima li hedonizam uopće granice i u što bi se pretvorilo društvo u kojem bi baš sve bilo dopušteno.
Iako je jasno da i danas, srećom, postuje neke regule, zakoni i pravila zahvaljujući kojima je i nastala civilizacija i zahvaljujući kojima se, između ostalog, razlikujemo od ostalih primata. No, vidjeli smo i sami što se to događa u katastrofalnim događajima kao što su ratovi, kada svi ti zakoni prestaju važiti i kada zavlada onaj najekstremniji darvinizam u kojem jači i superiorniji mogu što god požele. Film je to i koji na senzacionalan način prikazuje taj osjećaj nadmoći i superiornosti koji kao da postoji među tim turistima iz bogatih zemalja za koje su svi i sve potrošna roba i koji se očito više ne mogu zabaviti na neki normalan način. Tek potpuna degradacija i negacija svega što inače smatramo ljudsko i humano je ono što može zadovoljiti njihove poremećene, bolesne, perverzne potrebe, a svo to grafičko, vizualno nasilje zapravo tu simbolizira njihovu trulež i dehumaniziranost.
Primjedbe
Objavi komentar