Upoznaje nas ovaj glazbeni dokumentarac s njujorškom underground glazbenom scenom s početka 21. stoljeća. I dok je tijekom sedamdesetih njujorška underground scena uglavnom povezana s kultnim CBGB klubom iznjedrila jedan od najazanimljivijih glazbenih pokreta ikada, na prijelazu stoljeća činilo se kao da su to prošla, davno zaboravljena vremena. Činilo se kao da nešto slično više nije moguće, kao da su uzbudljivi dani po tom pitanju za New York odavno prošli, a onda je ni iz čega nastala jedna posve nova, uzbudljiva i zanimljiva scena.
Zajednički su ovaj film snimili Will Lovelace, Dylan Southern i Andrew Cross prema istoimenoj knjizi Lizzy Goodman, a sastavljen je ovaj dokumentarac gotovo isključivo od arhivskih snimki iz tog doba. Od snimki koje su napravili sami pripadnici scene koja se istovremeno razvijala u nekoliko krakova i stilova pa pratimo tu uspone bendova kao što su The Strokes, Yeah Yeah Yeahs, Interpol, The Rapture ili LCD Soundsystem. Bilo je to vrijeme kada su neki novi klinci pa i oni nešto stariji otkrivali rock'n'roll, eksperimentirali, a zaista uz ovaj film imamo osjećaj da se tu nešto veliko događalo.
Pa iako su neki od tih bendova "živi" i danas, u središtu pažnje su priče o tome kako su bendovi poput The Strokes ili Yeah Yeah Yeahs praktički preko noći iz potpune anonimnosti postali planetarne zvijezde. I kako se mnogi od njih nisu znali i željeli nositi s tom neočekivanom slavom, što zapravo i nije neka novost jer sličnu sudbinu doživjeli su i brojni bendovi i prije, vjerojatno i poslije. Ima u "Meet Me in the Bathroom" duha tog nekog glazbenog romantizma i nostalgije kada je scena nastajala organski, prirodno. Kada su se mladi ljudi s energijom, idejama i iz ljubavi za glazbu probijali na takav način, a ne kao danas preko nekih reality showova i supertalenata.
Primjedbe
Objavi komentar