Francuski pisac i dramatičar Florian Zeller predstavio se i kao izniman filmaš psihološkom dramom "Otac" snimljenoj prema njegovoj vlastitoj istoimenoj kazališnoj predstavi. Kako su poslije predstava "Otac" slijedile drame "Majka" i "Sin", tako je na red stigla i njihova ekranizacija, ponovno u Zellerovom aranžmanu i angažmanu, a film kojim se predstavio u Veneciji, podjednako je impresivan kao i prethodnik. I dok se u dezorijentirajućem "Ocu" u kojem je briljirao Anthony Hopkins na do tada neviđen način bavio tematikom alzheimera i staračke demencije, sada se ponovno bavi jednom drugom opakom bolesti.
Ovaj puta to je akutna depresija, a ni majka Kate (Laura Dern), ni otac Peter (Hugh Jackman) zapravo ne shvaćaju što se to događa s njihovim sinom Nicholasom (Zen McGrath). Nicholas je prestao odlaziti u školu, ništa ga ne zanima i osjeća se užasno još otkako su se njegovi roditelji razveli i njegov otac je njegovu mamu ostavio zbog mlađe Beth (Vanessa Kirby) s kojom je zasnovao novu obitelj. Dobili su oni sada novog sina, a mladić koji je očigledno sklon i samoozlijeđivanju, odjednom više ne želi živjeti s mamom, već odlučuje Nicholas preseliti k ocu.
I dok Kate svog bivšeg muža upozorava da se s njihovim 17-godišnjim sinom događa nešto čudno, uspješni poslovni čovjek koji je očito cijelog života ganjao karijeru, pretpostavlja da nije to ništa ozbiljno. Tinejdžer je, to su te godine kada klinci znaju biti čudnovati, tješi se Peter koji će na žalost vrlo brzo i sam spoznati da je situacija itekako ozbiljna, no on se jednostavno ne zna postaviti. Vidjet ćemo dijelom i zašto jer i on je sin i u upečatljivoj sceni u kojoj se kao otac ponovno pojavljuje izvanredni Hopkins, shvatit ćemo na koji se način on nosio sa svojim problemima kada je bio Nicholasovih godina i da se gotovo pretvorio u njega.
Ponovno je Zeller snimio film sa snažnim glumačkim izvedbama, posebno se to odnosi na Jackmana, a kompleksna je to, potresna i uznemirujuća psihološka drama o psihičkim bolestima koje su i dalje tabu tema. I ne samo o psihičkim bolestima poput depresije, već i o tome kako ljudi i dalje ne znaju na koji način se ponašati kada shvate da im je dijete psihički bolesno. Sjajno je tu prikazan osjećaj srama, krivnje pa i potpune nezainteresiranosti kod oca da shvati što se to događa s njegovim sinom, no može li se za to kriviti Petera koji je naučio da muškarac mora biti čvrst, ne govoriti o onome što ga muči, već gurati naprijed. Ako se on mogao tako probijati kroz život i uspjeti, što se to događa njegovom sinu da ne može stisnuti zube, potisnuti duboko u sebe svu patnju, bol i nesreću pa nastaviti dalje?
Posve je očito da je Zeller dubinski istražio ovu tematiku i "The Son" je film koji dubinski uznemiruje i šokira, gotovo kao što je to pošlo za rukom u "We Need to Talk About Kevin" Lynne Ramsay. Pa iako je u središtu pažnje sin, centralni lik je tu zapravo Peter, čovjek koji je pretpostavljao da sada konačno s novom obitelji kreće od nule, od početka. Tako i on na Nicholasa u početku gleda kao na svojevrsni uteg, kao nešto što mu samo nosi probleme, unosi tenzije u odnosu s novom obitelji. Film je to prepun mraka jer kad se nešto takvo dogodi čovjek si mora početi postavljati razna pitanja.
Od onog klasičnog pa zašto baš meni i zašto moj sin nije "normalan" kao i ostali njegovi vršnjaci pa do propitkivanja što je učinio krivo i gdje sam pogriješio i bi li se situacija razvila drukčije da je donosio druge odluke u životu. Iznimno je to slojevita i kompleksna drama jer Peter prima Nicholasa k sebi i iz razloga jer je to samo po sebi nešto dobro i normalno, ali i iz neke potrebe da dokaže sebi, a posebno svom ocu, da je on drukčiji od njega. Da može istovremeno biti i uspješan poslovni čovjek i brižan i pažljiv otac, možda naivno smatrajući da se preko noći sve može ispraviti i promijeniti i da će odjednom sve biti dobro.
Ponovno je Zeller uspio izgraditi višeslojne i ljudske likove. Ne odnosi se to samo na Petera, već i na Kate kojoj je jasno da je između nje i bivšeg muža gotovo, no ne može ona to nikako preboljeti i zaboraviti pa podsvjesno kao da joj je drago što bi Nicholas sada mogao uništiti njegovu novu vezu. Beth očito nije oduševljena što Nicholas dolazi k njima, no ona zapravo kao da jedina shvaća njegovu situaciju i stanje u kojem se nalazi i jasno joj je da je situacija puno opasnija od onoga što Kate i Peter misle. A Nicholas je očigledno bijesan, frustiran, povrijeđen mladić koji kao da se želi osvetiti ocu jer je razorio njihovu obitelj, koji kao da sam i sebe želi uvjeriti da će sve biti dobro ako njegova obitelj ponovno bude zajedno, no jasno nam je da je riječ o dječaku s ozbiljnim psihičkim problemima s kojima se nitko ne želi pozabaviti onako kako bi trebalo.
Primjedbe
Objavi komentar