Kad na jednom festivalu kao što je Venecija u konkurenciji cijelog čuda izvrsnih igranih filmova trijumfira jedan dokumentarac, onda to znači da je riječ o zbilja posebnom djelu. A "All the Beauty and the Bloodshed" oskarovke Laure Poitras (Citizenfour) to svakako jest. Istovremeno i aktivistički i biografski dokumentarac, višeslojna i potresna priča ne samo o današnjoj Americi, već i tamošnjoj kontrakuluturnoj, underground sceni osamdesetih ispričana preko glavne protagonistice Nan Goldin. Djela ove fotografkinje danas se nalaze valjda u svim vodećim svjetskim muzejima, a ono što je trebalo biti klasični aktivistički dokumentarac u kojem autorica prati aktivnosti prosvjednika protiv obitelji vlasnika ozloglašene farmaceutske kompanije Purdue, pretvorilo se u nešto posve drukčije.
Kada je Poitras krenula snimati aktivnosti organizacije nastale zbog bijesa prema obitelji Sackler koja je patentirala i u slobodnu prodaju pustila lijek protiv bolova na bazi opioida OxyContin koji je do sada ubio pola milijuna Amerikanaca, shvatila je da Goldin kod sebe ima pravo blago. I to ne samo u nevjerojatnoj arhivi svojih djela, već je ta žena koja je i sama bila ovisna o OxyContinu bila sudionik scene koja je više od trideset godina ranije preživjela jednu drugu epidemiju. Epidemiju AIDS-a koji je doslovno poharao tu njujoršku underground scenu.
Na kraju je Poitras na nevjerojatan način povezala priču o društvenom aktivizmu i biografsku priču i dobila nevjerojatan dokumentarac koji je s razlogom nominiran za Oscara. Strukturirala je Poitras film u sedam poglavlja, a svako počinje sa sekvencama fotografija iz života Goldin i polako prelazi u priču o borbi njene organizacije protiv Sacklera. I pametno je Poitras tu izbjegla gubljenje vremena na pripovjedanje o problematici opioida u Americi jer na tu temu zadnjih je godina snimljena i recimo igrana serija "Dopesick" dok je Alex Gibney snimio dokumentarac "Crime of the Century". Sve koje zanima tko su Sackleri i kako je nastala kriza opioida odnosno lijekova protiv bolova na bazi opijuma neka pogledaju te sadržaje.
Poitras se prvenstveno usmjerila na utjecaj koji obitelj Sackler ima u svijetu, posebno u svijetu umjetnosti. Vidimo tu da gotovo ne postoji veći i ugledniji svjetski muzej koji ne uzima donacije obitelji koja na taj način djelomično pokušava i isprati savjest, ali više se trude pokazati kao filantropi, dobročinitelji i marketinški oprati svoje ime. Brojni svjetski muzeji imaju i krila koja nose ime Sackler, ime izravno odgovorno za smrt pola milijuna Amerikanaca. Sjajno je prikazano svo to današnje licemjerje, hipokrizija i cinizam društva u kojem gotovo svi primaju taj krvavi novac i prave se blesavi, no vidimo tu i kako napori organizacije Nan Goldin daju učinka.
Dobrim dijelom i zbog toga što su njene fotografije danas sastavni dijelovi većine vodećih američkih muzeja, istih onih koji uzimaju novac Sacklerovih, no shvatit ćemo da to nije uvijek bilo tako. I vodi nas ova žena danas u kasnim šezdesetima paralelno i kroz svoj život i kroz život underground scene New Yorka od sredine sedamdesetih pa sve do početka devedesetih godina. Bilo je to vrijeme kada se probijala i kada njene fotografije nisu interesirale gotovo nikoga, a vidimo tu kako je izgledao njujorški underground. Scena nastala duboko u podzemlju koja se sastojala od pripadnika homoseksualaca, lezbijki, biseksualaca koji su gotovo pa stvorili svijet za sebe.
Postojanje te scene Goldin je sačuvala na svojim fotografijama i filmovima u kojima je snimala i u kojima je glumila, a podjednako je nevjerojatna i njena životna priča i sve ono što je proživjela. Film je to o ženi koja se cijelog života borila protiv jačih i moćnijih od sebe, koja je zazirala od konformizma i išla nerijetko najtežim mogućim putem, no svo to vrijeme ostajala je dosljedna sama sebi. I borba protiv Sacklera, licemjerja mainstream umjetnosti u koju je s vremenom i sama ušla, samo je očiti nastavak njenog životnog puta koji je sjajno uhvaćen u ovom kontroverznom i provokativnom dokumentarcu.
Primjedbe
Objavi komentar