Šokantom i uznemirujućom psihološkom biografskom dramom u tjednu kritike Cannesa predstavio se Vincent Le Port. "Bruno Reidal" koji u engleskom naslovu ima i podnaslov "Isposvijesti jednog ubojice" film je od kojeg se od početka pa do kraja doslovno ledi krv u žilama, a Le Port ga je snimio prema stvarnim zapisima 17-godišnjaka koji je 1905. godine u jednom francuskom selu ubio dječaka. Iako je po stilu, naraciji i načinu na koji Le Port iznosi priču uzora očigledno pronašao u svom slavnom sunarodnjaku Bressonu, "Bruno Reidal" je podjednako šokantan kao Passolinijev "Salo". To znači da ovo defitnivno neće biti film za svakoga, a gotovo dokumentaristički, sirovi stil koji je odabrao Le Port čini ovu priču još brutalnijom.
Odmah u uvodu vidimo da je 17-godišnji Bruno Reidal, mladić odrastao na francuskom selu ubio dječaka. Potom se on predao policiji i priznao ubojstvo, a pred komisijom je sada zadatak utvrđivanja je li on sposoban za suđenje ili je klinički lud. Njegov je zadatak tako sastaviti zapise ili bolje rečeno dnevnik o svom životu u kojima bi trebao objasniti zašto je to učinio. Iznijeti svoju verziju događaja i prikazati ono što se događalo u njegovoj glavi od djetinjstva pa do trenutka kada je bez ikakvog povoda na brutalan način ubio dječaka. I podnaslov film najbolje objašnjava sa čime ovdje imamo posla. Ovo je zaista anatomija ili bolje rečeno psihoprofil jednog ubojice i snimljen je ovaj film prema stvarnim Reidalovim zapisima.
I dok vjerojatno svatko u svojoj glavi razmišlja o svemu pa i o raznim mračnim stvarima, rijetki su oni koji te mračne stvari odluče realizirati. Što se to mora dogoditi u nečijoj glavi da postane ovakav hladnokrvni, naizgled potpuno bezosjećajni ubojica pitanje je na koje se i dalje pokušava pronaći odgovor. Postaje li netko ovakav psihopat po rođenju, oblikuju li ga u to životne okolnosti ili je rješenje zapravo miks jednog i drugoga, pitanje je na koje i dalje ne postoji precizan odgovor. No, u Reidalovim zapisima vidimo da su njega ubilački nagoni, bolesne i sadističke misli proganjale još od djetinjstva.
Samo dok razmišljam o ideji ubojstva, tek tada sam miran, piše Reidal dok objašnjava svoje bolesne porive i opisuje svoj život od odrastanja u siromašnoj seljačkoj obitelji u kojoj je bio jedno od šestero djece. Osim što je "Bruno Reidal" šokantna i mračna psihološka studija, film je to koji nudi i posve drukčiji pogled na Francusku tog doba. I dok u filmovima i literaturi Francusku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće vidimo kao zemlju Belle Epoque, društvo intelektualaca, pisaca, umjetnika i buržoazije iz gradova, ovdje dobivamo suštu suprotnost toj romantiziranoj i idealiziranoj predodžbi Francuske tog doba.
Siromašno selo na kojem se i dalje teško živi i gladuje i u kojem je i dalje glavni autoritet crkva pa će tako i Bruno, najbolji učenik u razredu, iz razloga koje i sam ne može do kraja dokučiti, otići u sjemenište kako bi postao svećenik. No, crne, ubilačke misli i ondje će ga konstantno progoniti i tjerati, bez obzira koliko ih on pokušavao tjerati teškim radom i stalnim učenjem i čitanjem kako bi bio najbolji u klasi. Pa iako je "Bruno Reidal" definitivno jedan od filmova koji će za mnoge biti previše jer sve ono što ćemo čuti, nažalost i vidjeti, dubinski je uznemirujuće i jezivo, čak i morbidno, Le Port je svakako snimio kvalitetan i hrabar film koji itekako ima smisla.
Kako i zašto pitanja su na koja očito i on pokušava pronaći odgovor, a kontroverznost teme koju istražuje, on ne samo da ne želi ublažiti i filtrirati, već je prikazuje valjda najsirovije i najsurovije moguće. Gotovo na tragu Michalea Hanekea koji također nerijetko nije prezao u prikazivanju najdubljih kutaka ljudske patologije, tako i Le Port eksplicitno prikazuje sve ono što Reidal misli i čini. Jeziva je to psihološka studija kojom kao i autor da pokušava razumjeti što se to dogodi u čovjeku pa da postane takav, a "Bruno Reidal" je jedan od onih filmova koje nije tako lako potisnuti iz sjećanja.
Primjedbe
Objavi komentar