Gilla Pontecorva danas vjerojatno najbolje pamtimo po čuvenoj doku-drami "Bitka za Alžir" koja je osvojila Oscara za najbolji strani film, a njemu donijela nominacije za najbolju režiju i najbolji scenarij. Iako je prethodno snimio i holokaust dramu "Kapo" koja je također bila nominirana za Oscara za najbolji strani film, nakon "Bitke za Alžir" dobio je Pontecorvo priliku snimiti i svoj najambiciozniji film, grandioznu povijesnu dramu o pobuni robova na nekom otoku u Karibima sredinom 19. stoljeća. Pa iako otok Queimada, kako se u originalu naziva ovaj sjajan film ne postoji i priča je tu fikcionalna, jedan je to od najboljih prikaza kolonijalizma i kako je izgledao nastanak država i nacija u Srednjoj Americi.
Godina je 1844. i Britanska mornarica je na otok Queimadu (što bi se moglo prevesti kao spaljeni otok) u Malim Antilima poslala tajnog agenta Williama Walkera (Marlon Brando). Queimada je portugalska kolonija i iznimno je važna jer su ondje veliki nasadi šećerne trske i glavno je to mjesto portugalske proizvodnje šećera i trgovine. Walkerov je zadatak ondje izazvati pobunu robova protiv portugalskih kolonizatora, a ubrzo će on pronaći i mladog roba po imenu Jose Dolores koji mu se čini kao savršen izbor za vođu afričkih robova. Malo, pomalo, uz taktike iskusnog agenta provokatora koji je majstor u svom poslu, pobuna će krenuti, doći će do pravog građanskog rata na otoku i pobunjenici će otjerati portugalske kolonizatore.
Izborit će se oni za samostalnost, izabrati novu vlast, dojučerašnji robovi nominalno će postati slobodni iako će i dalje raditi praktički isti posao na istim plantažama koje će dobiti nove vlasnike. Ti novi vlasnici postat će britanska kraljevska kompanija za šećer, a zapravo to je i od početka bio Walkerov cilj. Iako će Queimada nominalno biti nezavisna i samostalna država, britanska kompanija će na čelo zemlje staviti svoje ljude, a oni će Britancima u koncesiju na stotinu godina dati svu zemlju na otoku, postavši tako novi vlasnici. Nakon uspješnog završetka posla, Walker će se vratiti u Englesku, no vrlo brzo nekadašnji robovi shvatit će ne samo da se tu ništa nije promijenilo, već da je situacija za njih postala još gora.
Jose Dolores ponovno će potaknuti pobunu bivših robova, bijednih i gladnih crnaca koji čine veliku većinu stanovništva otoka. Kad situacija postane opasna i počne se otimati kontroli kroz nekoliko godina, Walker će dobiti novi zadatak i ponovno će se vratiti na Queimadu kako bi pomogao u gušenju pobune. I premda su i priča i likovi tu fikcionalni, snimio je Pontecorvo možda i najbolji film o kolonijalizmu ikada i kako je zapravo sve to bila igra između velikih sila. Kako su izgledala ta poticanja robova na pobune isključivo zbog ekonomskih interesa te kako su Englezi, Španjolci, Portugalci, Francuzi, vjerojatno i ostale zemlje koje su imale kolonije, pokvareno i podmuklo rovarile i radile jedne protiv drugih, ne uvlačeći se u izravne ratove.
Sve su to zapravo bile igre velikih sila i snimio je Pontecorvo film koji pogađa samu srži i nenadmašno prikazuje način na koji je funkcionirao, a dobrim dijelom i danas funkcionira kapitalistički sustav. Walker je tu pravi kapitalist, čovjek koji će učiniti sve što se od njega traži i za što je plaćen iako je itekako svjestan posljedica koje će slijediti za ljude koje se pretvara da vodi. Iako su načini i taktike danas ponešto drukčiji, princip funkcioniranja i danas je vrlo sličan i cijeli svijet je velika šahovska ploča velikih sila koje se možda i jesu izmijenile od tog doba, no sve je tu jako slično.
Stotinjak godina nakon Amerike, praktički sve je isto bilo i u Africi gdje su sve te zemlje nominano dobile samostalnost i nezavisnost, no i dalje su one dobrim dijelom pod utjecajem raznih sila i postoje isključivo da bi se iz njih izvlačio profit. Potiču se pobune, izazivaju građanski ratovi da bi se naštetilo ili zaštitilo interese, a velike kompanije ili pojedinci posjeduju praktički sve resurse dok jadni ljudi umiru od gladi ili u gumenim čamcima dok se pokušavaju dokopati Europe. Ponovno je Pontecorvo odlučio primijeniti neorealistički pristup i sve tu djeluje tako realistično, autentično, stvarno. Uz Branda i još nekolicinu drugih profesionalaca, za većinu uloga angažirao je naturščike, a imamo tu na tisuće statista i djeluje to od prve do zadnje scene grandiozno, senzacionalno.
Bilo je tijekom snimanja i dosta problema, probijanja budžeta zbog čega je
United Artists umalo potjerao perfekcionista Pontecorva. No, protiv toga se
pobunio Brando, možda i najveći glumac svih vremena, koji je zbog uloge u ovom
filmu odbio uloge u mnogim drugim filmovima, a kasnije je u autobiografiji
napisao da je Pontecorvo uz Eliu Kazana i Bernarda Bertoluccija bio najbolji
režiser s kojim je radio. Istaknuo je da svoju glumu u "Burn!" smatra
jednom od najboljih uopće i Brando je zaista maestralan iako je njegov, kao i
svi ostali glasovi glumaca, dublirani na talijanski jezik na kojem se film
pojavio na tržištu. Ne smije se zaboraviti spomenuti i standardno izvanredan score velikog Ennia Morriconea.
Primjedbe
Objavi komentar