Devet godina nakon kultne trilogije "Paradise", legendarni austrijski filmaš Ulrich Seidl vratio se igranom filmu i poznatoj temi turizma te svih njegovih svjetlih i ne tako svjetlih strana. Ovaj puta u natjecateljskom programu festivala u Berlinu predstavio se humornom dramom "Rimini", još jednim prilično kontroverznim i provokativnom filmom snimljenim u njegovom standardnom dokumentarističkom stilu koji ipak nije na razini prethodnih filmova i djeluje pomalo kao reciklaža poznate teme, no svejedno nije to bilo loše. Kao što i naziv filma sugerira, smjestio je Seidl radnju filma u Rimini, turistički grad na obali Jadranskog mora, ali u zimsko vrijeme, kada rodni grad slavnog talijanskog filmaša Federica Fellinija nevjerojatno podsjeća na slična naša ljetovališna mjesta s druge strane Jadrana.
Djeluje grad posve pust i da nema tu i tamo ponekih migranata iz Afrike koji sjede uz razne objekte i čekaju nekog svog Godota, pomislio bi čovjek da ondje nema nikoga. Kao što kaže stara pjesma Zabranjenog pušenja, srećom pa su tu penzioneri koji na more idu zimi, a za umirovljenice iz Austrije i Njemačke Ritchie Bravo (Michael Thomas) je prava zvijezda. On je tip u kasnim pedesetima koji nastupa po terasama i barovima hotela, a djeluje Ritchie kao relikt nekih prošlih vremena. Nastupa on i dalje u šarenim i šljokičastim košuljama i kožnim hlačama uz matricu pred nekoliko ljudi, a pjevuši on one bljutave njemačke šlagere koje valjda slušaju još samo sedamdesetogodišnjakinje iz Njemačke i Austrije.
Kako baš i ne zarađuje nešto pjevanjem, Ritchie se strane financira prostituiranjem s istim tim bakicama, a djeluje sve to potpuno groteskno, tipično seidlovski. Ne samo da je Ritchie kronični alkoholičar koji po cijelo vrijeme pije, već je i potpuni egoist koji je nekoć davno napustio obitelj. No, jednog dana u Riminiju će se pojaviti mlada žena koja tvrdi da je njegova kćer Tessa i traži od njega da joj isplati zaostale alimentacije. Ritchie, jasno, kod sebe nema ni približno koliko njoj treba, a sva sreća pa Seidl nije tip koji će ovakvu priču odvesti u patetične vode i snimiti neku bljuzgu o razmetnom ocu koji traži iskupljenje i pokušava ponovno izgraditi odnos s kćeri.
On će na svoj tipični način pokušati doći do para, a pratimo ga tu često u širokim kadrovima kako hoda pustim gradom, plažama, u potkošulji na koju je navukao bundu i ide okolo. Od jedne do druge hotelske sobe u kojoj su odsjele pohotne bakice, od jednog do drugog šanka i puste hotelske sale, čak iznajmljuje i svoju kuću obožavateljicama, a on potom odsjeda u po zimi praznom hotelu. No, osim Ritchieja, povremeno pratimo i život njegovog oca, dementnog 90-godišnjaka, starog nacista koji nakon smrti supruge živi u nekom austrijskom domu za stare i nemoćne. Zapravo, Ritchie na početku filma nakratko dolazi kući nakon smrti majke te ondje određeno vrijeme provodi s bratom koji je glavni junak drugog dijela ovog diptiha, filma "Sparta" koji je također napisao zajedno sa suprugom Veronikom Franz i koji je premijerno prikazan na festivalu u San Sebastianu iste godine.
Primjedbe
Objavi komentar