Mračnom true crime kombinacijom drame i trilera Talijan Stefano Mordini predstavio se na festivalu u Veneciji, a "La scuola cattolica" ili "The Catholic School" snimio je prema istoimenom romanu Edoarda Albanitija. Njegov lik je ovdje i narator cijele priče pošto je sam pisac pohađao uglednu katoličku školu u Rimu 1975. godine kada se ondje dogodio nezamisliv, strahoviti zločin. Ovaj film prikazuje ono što se događalo u školi i što je prethodilo događaju koji je sablaznio talijansku javnost i naziva se masakr u Circeu. Ovaj mučni, ali kvalitetan film koji pametno i kompleksno obrađuje ovu temu, prikazuje tko su bili ti mladići koji su pohađali tu katoličku školu i što je uopće dovelo do tog tragičnog događaja.
Sjajno je Mordini kontekstualizirano vrijeme i prostor jer Italija je sredinom sedamdesetih bila iznimno nasilno mjesto s čestim atentatima, terorističkim napadima te su nasilje i strah tada ondje bili nešto sa čime se živjelo. No, okruženje stroge, ali ugledne škole za dječake pod patronatom katoličke crkve koju su uglavno pohađala djeca bogatih roditelja ili barem one više srednje klase, pretpostavljalo se kao sigurna zona, mjesto na kojem ne bi trebalo biti takvih briga. I sjajno Mordini prikazuje to okruženje i likove koji su pohađali tu školu, to licemjerno okruženje kao da je poticalo mladiće da budu agresivni i da mogu raditi što hoće. To mjesto u kojem su na prvom mjestu bile donacije bogatih roditelja kojima se kupovalo sve i zahvaljujući kojem su ti najagresivniji i najnasilniji učenici mogli raditi doslovno što su htjeli.
Edoarda i nekolicinu njegovih prijatelja upoznajemo tako kao bistre i perspektivne mladiće od kojih 16, 17 godina koji se ne uklapaju u to društvo bahatih, agresivnih mladih bogatašića koji mogu što hoće. Naravno da su takvi glavne face u školi i da nekažnjeno maltretiraju slabije oko sebe, a okruženje kao da ih je poticalo da budu takvi. Vidimo tu i njihove obitelji, a premda je tu priča itekako zanimljiva, imam dojam da je Mordini iz toga ipak mogao pa i morao izvući puno više. Doduše, vjerojatno nije bilo nimalo lako reflektivni roman od 1200 stranica sažeti u film od dva sata, a kao da je autor odlučio krenuti putem da bude što je moguće više apolitičan, iako su u stvarnosti počinitelji gnjusnih zločina bili povezani s radikalnom desnicom kakvu crkve nerijetko barem prešutno podržavaju.
Mordini kao da je istovremeno pokušao pomiriri coming-of-age dramu o odrastanju znatiželjnih i dobrih klinaca kao što su Edoardo i njegovi najbolji prijatelji, njihovih prvih ljubavi i seksualnih iskustava s mračnim trileru o sociopatima u nastajanju, mladim sadistima uvjerenima da mogu nekažnjeno činiti sve što hoće. Iako je glavni lik priče, Edoardo je tek rubni svjedok tih šokantnih događaja, klinac koji je provodio vrijeme s počiniteljima i koji ih je poznavao. Svjedok koji je bio svjestan onoga na što su ti mladi ljudi spremni i koji je bio svjestan kako su oni bili zaštićeni, kako ih praktički nitko nije ni pokušavao kazniti i zaustaviti pri ranijim, blažim prijestupima i iščašenim ponašanjima, a sve to je dovelo do užasa o kojem se bolje ne informirati prije gledanja filma.
Primjedbe
Objavi komentar