Nakon "Central Station" koji mu je donio Zlatnog medvjeda u Berlinu, jedan od najvećih brazilskih filmaša svih vremena Walter Salles (The Motorcylce Diaries, Linha de Passe, On the Road) snimio je još jednu upečatljivu dramu. Ova socijalna drama smještena u ruralni Brazil 1910. godine u nas je prevedena "Krvna osveta", dok je međunarodni naziv filma bio "Behind the Sun", a zanimljivo je kako su Salles i koscenarist Karim Anouz motivaciju pronašli u jednom albanskom romanu. Riječ je o knjizi "Broken April" vjerojatno najvažnijeg albanskog pisca svih vremena Ismaila Kadarea u kojoj se bavio stoljećima staroj tradiciji krvnih osveta u planinskim predjelima sjeverne Albanije tridesetih godina 20. stoljeća.
Salles je radnju premjestio u pustoši sjeveroistoka Brazila početkom 20. stoljeća, gdje žive dvije generacijama zavađene i posvađane obitelji. I dok je obitelj Breve siromašna, zemljoradnička familija koja i dalje na onaj starinski, primitivni način rafinira šećer iz trske i jedva preživljavaju iako od jutra do mraka mukotrpno rade, suparnička obitelj Ferreira ugledni su i bogati zemljoposjednici. Te dvije obitelji generacijama se bore oko zemlje, a ta borba i nadmetanja već odavno su postala stravična i krvna osveta je način kako oni funkcioniraju. Oko za oko, zub za zub, moto je pod kojim ove dvije obitelji funkcioniraju, ako treba sve dok se međusobno ne poubijaju do zadnjega.
Ta krvna osveta odnosno oko za oko trajat će dok svi ne ostanemo slijepi, primjećuje majka 20-godišnjeg Tonha (Rodrigo Santoro) iz klana Breve koji je sada na redu za izvršenje krvne osvete. Njegova je dužnosti osvetiti se za smrt starijeg brata i ubiti čovjeka iz suparničke obitelji koji je oduzeo život njegovom bratu. Pravilo je takvo da primirje traje sve dok krv na majici usmrćenog ne promijeni boju i požuti, a tada kreće akcija. Iako Tonho nije oduševljen idejom da je sada na njega stigao red za osvetu, pod pritiskom oca izvršiti atentat, a to će značiti da je sada on sljedeća meta.
Njegov život je odbrojan i on je toga svjestan, no pokušat će Tonho prekinuti taj ciklus mržnje i surovosti, a cijelu ovu potresnu, tragičnu i tužnu priču pratimo zapravo iz perspektive njegovog mlađeg brata. Dječaka koji očito i nema ime i svi ga nazivaju klinac pošto su svjesni da je i njemu sudbina predestinirana i da će kad-tad i na njega dođe vrijeme da bude ubojica, potom i ubijen. I taj siromašni dječak koji se zapravo nikada i nije maknuo dalje od sela u kojem prodaju šećer, zapravo je centralna figura filma. Taj dječak neslomljivog duha kao da će potaknuti i Tonha da postane sanjar i počne maštati o drukčijem životu i bijegu od tog nezamislivog siromaštva, okrutnosti i predestinirane sudbine.
Snimio je Salles "Abril Despedecado" u naturalističkom, realističnom stilu, a opet je to tako poetično, dirljivo, melankolično i emotivno. I dok shvaćamo koliko je to za obitelj Breve težak i mukotrpan život koji ne nudi nikakve nagrade, ta generacijska mržnja i upornost da se godinama nastavlja s ubojstvima dok se valjda svi međusobno ne poubijaju, nešto je što je nemoguće shvatiti. Tako će se i Tonho naći rastrgan između dužnosti prema obitelji, prema želji da udovolji ocu držeći se tradicije, ali i želje za životom. Želje da doživi neka nova iskustva i da osjeti život izvan te bijedne farme i dalje od tog siromašnog sela, no rasplest će se to ipak bitno drukčije. Bio je ovaj film nominiran za Baftu i Zlatni globus za najbolji film izvan engleskog govornog područja, a Salles je nastavio otvarati put brojnim svojim sunarodnjacima poput Fernanda Meirellesa i Josea Padilhe koji su ubrzo brazilsku kinematografiju digli na još veću razinu i predstavili je svijetu.
Primjedbe
Objavi komentar