Kako baš i ne pratim trendove na američkoj književnoj sceni, tako i ne čudi da mi je promaknula informacija da uopće postoji ondje književnica imena Taylor Jenkins Reid, kamoli da se njena djela ondje gutaju na veliko. No, sva je sreća pa novu američku literaturu praktički i nije potrebno čitati jer sve ondje objavljeno, i što valja i što ne valja, vrlo brzo će dobiti i filmsku i serijsku adaptaciju. Takav je jasno slučaj i s "Daisy Jones & The Six", pričom o fikcionalnom bendu koji je trenutak slave postigao sedamdesetih, a prava za adaptaciju Jenkinsine knjige produkcijska kuća poznate glumice Reese Witherspoon je kupila valjda dok se olovo još nije ohladilo.
Dakako da knjigu nisam čitao, a premda je i ova desetodijelna glazbeno - romantično - dramska serija prilično klišeizirana i priča je to kakva bi valjda prva pala na pamet svakome tko bi se odlučio pisati priču o sličnom fikcionalnom bendu, "Daisy i šestorka" je jedna od onih priča koje je teško ne voljeti. Očigledno je priča ovog fikcionanog benda barem djelomično osmišljena prema priči englesko - američkog benda Fleetwood Mac, a i catchy songovi koje izvode Daisy i ekipa zbilja podsjećaju na glazbu Fleetwooda iz razdoblja "Rumours" (zahvaljujući onom skateru čiji je video prije dvije, tri godine postao viralan, podsjetio sam se na taj zbilja prekrasan album i preslušao ga ponovno nakon ohoho godina).
Adaptacije knjige prihvatio se dvojac Scott Neustadter i Michael H. Weber (500 Days of Summer, Spectacular Now, The Fault in Our Stars, Paper Town, The Disaster Artist), a priču ovdje saznajemo u formi lažnog dokumentarca. I to jednog od onih kakvi su nekoć bili popularni na glazbenim kanalima kao što su VH1 i MTV. Nekadašnji članovi benda okupljeni su petnaestak godina nakon zadnjeg koncerta i raspada benda i potom oni od početka donose priču o tom, ponavljam, fikcionalnom bendu. Kreće tu priča od druge polovice šezdesetih i paralelno pratimo tu priču o bendu koji će nakon selidbe iz Pittsburgha u Los Angeles postati The Six, prvenstveno njegovom frontmenu Billyu Dunneu (Sam Claflin) i priču o divljoj jonimičelovskoj trubarurki Daisy Jones (Riley Keough).
I tipična je to priča u kojoj pratimo sudbinu fikcionalnog benda i fikcionalnih likova u stvarnom vremenu i među nekim stvarnim likovima. Naravno da dijelom ova serija igra i na nostalgiju i podsjeća nas kako je kraj šezdesetih i početak sedamdesetih bio divno vrijeme za biti mlad i odrastati. Baš kao i mnogo klinaca iz tog vremena, tako i Billy i Daisy, i prije nego što će se upoznati sanjaju kako će postati slavni i biti rock zvijezde, a kada im se želje i ostvare i nakratko njihov bend postane najpopularniji na svijetu, pokazat će se da to baš i ne ide tako lako.
Osim odnosa Daisy i Billya i sudara dva velika, dominantna ega koji kada se spoje će shvatiti koliko su zapravo slični, vječno nesretni, nezadovoljni i kao da im nešto nedostaje, pratimo tu i ostale članove benda. Zanimljiva je tu dinamika među članovima benda, serija je iznimno dinamična i prepuna kvalitetne muzike iz tog razdoblja, a tu je i već spomenuta glazba benda koju zaista i pjevaju unuka Elvisa Presleya Keough i Claflin koju je skladala vojska poznatih i sposobnih glazbenika kao što su Jackson Browne, Marcus Mumford i Phoebe Bridgers. Iako se praktički od početka pa sve do kraja priča tu razvija nekako očekivano i predvidivo, i premda se tu nerijetko i igra na patetiku, "Daisy Jones & The Six" je serija koja tako lako klizi i koja se, barem je takav bio moj slučaj, jednostavno ne može prestati gledati.
Primjedbe
Objavi komentar