Četiri godine nakon smrti dvije godine starijeg brata Vittoria, Paolo Taviani (1931. godište) u glavnom programu festivala u Berlinu predstavio se pomalo eksperimentalnom dramom koja je ujedno i posveta bratu s kojim je zajedno više od 60 godina snimao filmove. "Leonora Addio" je prvi film koji je Paolo snimio bez pomoći brata koji je preminuo 2018. godine, a osim bratu, ovaj je film posveta i njihovoj zajedničkoj mladosti, zemlji, ali i hommage talijanskom književniku Luigiu Pirandellu čijim su se opusom često i ranije bavili. Očito je i da je "Leonora Addio" film koji je snimio čovjek svjestan da je pri kraju životnog puta i imam dojam da je ovaj film Paolo zamislio i kao svoj oproštaj ne samo od brata, već i od filma i svijeta.
I definitivno "Leonora Addio" nije običan, klasičan film, već je to pomalo deterministička drama puna misterije, hermetična i dosta teška za dešifriranje. Film je podijeljen u dva različita dijela koji se razlikuju ne samo tematski, već i stilski jer prvi dio je snimljen u crno - bijeloj tehnici, a drugi u boji. Film zapravo počinje dokumentarnim snimkama Pirandella kako prima Nobelovu nagradu 1934. godine, a već dvije godine kasnije ovaj veliki, ali i iznimno kontroverzni pisac je umro. Život jednog od prvaka teatra apsurda i u stvarnosti je bio prilično apsurdan jer se još 1924. učlanio u Mussolinijevu fašističku stranku i postao omiljeni pisac Ducea koji uživa privilegije kakve drugi pisci nemaju.
Kad je Pirandello umro, naravno da mu je Mussolini priredio grandiozan sprovod, a radnja prvog segmenta počinje deset godina kasnije. Rat je završio, a službenik iz rodnog Pirandellovog gradića na Siciliji stigao je u Rim kako bi pokupio piščevu urnu i njegov pepeo rasuo u more jer je to bila Pirandellova želja. Pratimo tu tako službenikov put od Rima na Siciliju i to u potpuno kaotičnom vremenu čiji je Taviani još uvijek živi svjedok te djeluje sve to potpuno apsurdno dok susreće američke vojnike, siromašne, bolesne i gladne izbjeglice i povratnike, ali i svećenike koji još nisu načisto kako se postaviti sad kad im više nema fašizma. U drugom segmentu stiže i boja, a taj dio je adaptacija Pirandellove posljednje priče "Nokat" čija je radnja smještena u talijansku zajednicu u Brooklynu početkom 20. stoljeća. Ne mogu reći da me Tavianijev film posebno impresionirao, no ipak je to solidan i netipičan završetak jedne velike i duge karijere koji ostavlja dosta prostora za promišljanje.
Primjedbe
Objavi komentar