Životi triju žena spojit će se kad u kanadski dom obitelji podrijetlom iz Libanona stigne kutija koju je poslala misteriozna osoba koja je u međuvremenu umrla. Maia je samohrana majka koja u Montrealu živi s kćeri tinejdžericom Alex i majkom, a na Badnjak će na njihovu kućnu adresu stići paket s bilježnicama, kazetama i fotografijama koje je tijekom osamdesetih iz Bejruta slala najboljoj prijateljici u Francuskoj. Maia je tada bila Alexinih godina i ne želi ona otvarati kutiju i podsjećati se davnih dana, no njena kćer će zato potajice početi istraživati tu kutiju memorija, sjećanja na neki drugi svijet i neka druga vremena o kojima majka nikad nije govorila i zapravo upoznavati svoju majku.
Snimio je libanonski dvojac Joana Hadjithomas i Khalil Joreige stilski nevjerojatno zanimljivu dramu premijerno prikazanu u glavnom programu festivala u Berlinu. Uz sadržaj kutije Alex će tako pokušavati rekonstruirati majčin život u Bejrutu početkom osamdesetih uoči i za vrijeme tamošnjeg građanskog rata. I majstorski je to i originalno osmišljen, režiran i montiran film jer kad Alex uroni u majčinu prošlost sastavljenu od intimnih pisama i dnevničkih zapisa, audiokazeta s porukama prijateljici te fotografija, sve će se to u njenoj glavi početi stapati u nešto između realnosti i fantazije. Ono što je Maia tada doživjela i osjećala, sada će u Alexinim očima dobiti neku drugu dimenziju, a pred njom će se otvoriti svijet za koji nije ni znala da je postojao te će početi shvaćati kako i zašto je njena majka izrasla u osobu kakva je sada.
Ujedno uz "Memory Box" dobivamo sjajan uvid u život Libanona uoči građanskog rata koji je praktički trajao od 1975. pa do 1990. godine i tijekom kojeg je jedno slobodno, moderno i prilično sekularno društvo doživjelo potpunu katastrofu od koje se i danas oporavlja. Autorski dvojac ovdje se fino poigrava i s filmskim tehnikama, fotografijom te su događaji otprije gotovo 40 godina snimljeni u retro štihu, dok su fotografije pretvorene u mini-animacije. Film je to o traumi koju su proživjele tri generacije jedne obitelji i to svaka na svoj način. Dok je Maiana majka, danas starica, u trenucima kada su morali bježati iz njene zemlje bila odrasla žena koja je izgubila prvo sina, potom i oca, Maia se tej formirala kao osoba.
I odjednom je sve što je do tada znala morala ostaviti, pobjeći u neki drugi svijet, dok je Alexina trauma ta što ona zapravo i ne zna ništa o prošlosti svoje obitelji, no svjesna je da se tu skriva teška tragedija i bolna tragedija. Ipak, film je to koji na kraju nudi i puno optimizma, dirljiva, emotivna i potresna drama, a iako je tema koju obrađuje bolna, film je to prepun nostalgije. I prisjećanja na dobra, stara preddigitalna vremena kad su uspomene bile stvarne, opipljive poput dnevnika, fotografija ili kazeta i mogle su trajati. A ne danas, kada snimamo na tisuće fotografija svega i svačega, a kasnije se uopće i ne možemo snaći u tom moru gluparija kojima smo zatrpali memoriju pametnog telefona.
Primjedbe
Objavi komentar