Nisam htjela biti pop zvijezda, htjela sam samo vrištati, kaže u jednom trenutku protagonistica ovog biografskog dokumentarca kojoj se želja vrlo brzo ostvarila. Irska glazbenica Sinead O'Connor zaista je početkom devedesetih bila ogromna pop-zvijezda, njena obrada Princeove "Nothing Compares 2 U" bio je najveći hit 1990. godine, a u ranim i srednjim dvadesetima godinama života činilo se da je samo nebo granica. No, vrlo brzo O'Connor je praktički nestala sa scene i od svjetla reflektora iako zapravo i nije nestala pošto svo to vrijeme ona i dalje snima albume i nastupa, a nakon što je 2021. godine objavila knjigu memoara "Rememberings" došao je red i na biografski film o njoj.
Priča kroz koju nas sama O'Connor vodi kao naratorica fokusira se najviše na razdoblje od 1987. godine kada se pojavila na sceni pa do 1993. godine kada je završila u samonametnutom pop-mainstream egzilu, nazovimo to tako. Iako ne mogu reći da sam ikad slušao O'Connor i da poznajem njenu glazbu, fascinantno je kako se ta žena razlikovala u odnosu na sve te današnje pop-zvijezde i zvijezdice kojima i ne znam ime i koje bi se vrlo lako mogle zamijeniti za glumice u pornićima. Ženu poput Sinead O'Connor čovjek jednostavno mora poštovati jer je bila ultimativna buntovnica, hrabra beskompromisna nekonformistica koja je odbila biti proizvod i ukalupiti se u ono što je glazbena industrija od nje tražila. Umjesto da pusti dugu kosu, ona se ošišala na ćelavo, a umjesto štikli i minjaka imala je neki svoj gotovo androgini stil.
Slava i bogatstvo je, tvrdi, nikada i nisu pretjerano zanimali, a pjevanje i pisanje pjesama u početku su bili i vrsta terapije zbog teškog djetinjstva i odrastanja u Irskoj koji su podrazumijevali i neko vrijeme provedeno u zloglasnim katoličkim magdalenskim skrovištima. Vidimo tu kako je odrastanje u tada jednoj ultrakonzervativnoj zemlji utjecalo na nju, podjednako kao i traumatičan odnos s majkom i ocem. I takva krha i fragilna djevojka preko noći je postala zvijezda, a s tim zvjezdanim statusom došlo je i ono na što O'Connor nije željela pristati. Svoj utjecaj i status ona je odlučila iskoristiti da upozorava neke probleme u društvu, na nepravde, nije pristajala na kompromise, a u svojim nastupima nerijetko je prelazila granicu.
Sve je to vodilo prema njenom kontroverznom nastupu na Satudray Night Live gdje je u prijenosu uživo podrapala fotografiju pape Ivana Pavla II, što je, između ostalog, dovelo do kraja njenog statusa. Iako taj potez izvan konteksta može djelovati kao čin potpune luđakinje, shvaćamo koliko je bilo njeno razočaranje i zgroženost katoličkom crkvom zbog gadosti činjenih desetljećima u njenoj zemlji slabim, priprostim i bogobojaznim ljudima koje je ista ta crkva zapravo izdala, a da oni toga i nisu svjesni. Potpuno je razumljiva njena ogorčenost organizacijom koja se prodaje kao monopolist na poštenje, moral i etiku, a u stvarnosti čini sve suprotno od onoga što propovijeda i sve ono u što je vjerovala, zapravo je laž.
Slijedila je brutalna medijska hajka, a sve do danas O'Connor je negdje na marginama, daleko od naslovnica i velikih pozornica. Premijeru je film koji je snimila Kathyrn Ferguson imao u Sundanceu, osvajao je i brojne nagrade, a jedna je to od priča i o ljudima koji su na neki način bili ispred svog vremena. I ne samo po glazbi, već i po razmišljanju i stavovima jer vrlo vjerojatno danas O'Connor i ne bi imala takvih problema zbog svog ponašanja kao što je imala tridesetak godina ranije. No, da se vratimo na početak, pjevačica poput nje, danas vjerojatno i ne bi dobila šansu kad vidimo sav taj šund, kič i neukus koji prolazi.
Primjedbe
Objavi komentar