Tetris je vjerojatno prva kompjuterska igrica s kojom su se sastali mnogi. Današnji klinci na svim tim konzolama za koje i ne znam kako se zovu mažu igrice koje vizualno izgledaju kao igrani filmovi, a ova matematička igrica nastala u Sovjetskom savezu osamdesetih bila je godinama glavna razbibriga generacijama. I bila je zanimljiva ideja autora ove biografske kombinacije trilera, komedije i drame o tome kako je ta popularna igrica našla put do publike na svim stranama svijeta, no ujedno je "Tetris" savršen primjer svega onoga što me užasno živcira i smeta u tim današnjim američkim mainstream filmovima.
Napravljeno je to tako šlampavo i površno da sam se osjećao užasno razočarano gledajući kako se odlična ideja raspada i upropaštava. Tako plošan i šupalj scenarij Noaha Pinka ktome je i režiran posve nenadahnuto, šablonski. Djeluje to kao da je inače solidni škotski filmaš Jon S. Baird (Cass, Filth, Stan & Ollie) pokušao kopirati dinamični, brzi i moderni stil Guya Ritchiea, Dannya Boylea pa i Martina Scorsesea, no pokazao se "Tetris" u najboljem slučaju kao "Vuk s Wall Streeta" za sirotinju. Kao da je sve to rađeno na brzinu, na način kakav se valjda snimaju današnje sapunice, odmah od prve pa su i svi likovi, ako donekle izuzmemo glavnog junaka, trgovačkog putnika Henka Rogersa kojeg je utjelovio Taron Egerton, tako bezvezni, a gluma je katastrofalna.
I to je prava šteta jer priča je tu itekako zanimljiva i vodi nas u kasne osamdesete, u vrijeme kada se već osjetio miris raspadanja sovjetskog bloka. Igra Tetris već je procurila iz SSSR-a nakon što ju je u slobodno vrijeme osmislio Aleksej Pajitnov, programer iz državne agencije ELORG koja je zapravo imala monopol na uvoz i izvoz hardwarea i softwarea u SSSR. No, iako je igra već procurila na zapad, problem je bio u licenciranju i koja će se zapadna kompanija dokopati prava na igricu za koju su svi uvjereni da će biti revolicionara i da će donijeti bogatstvo onome koji ishodi licencu.
Problem je što se licenca mora ishoditi praktički od sovjetske države jer bez obzira što je pojedinac osmislio igricu, u komunističkom sustavu nema privatnog vlasništva i ono se smatra nacionalnim dobrom. Tako će se Rogers zaputiti u Moskvu kako bi uspio ishoditi prava na igricu, no neće on biti jedini koji ima taj plan jer i neki puno jači i bogatiji igrači žele isto. Nažalost, sve ono što je ovdje mogli i trebalo biti dobro je upropašteno lošom izvedbom, a užasavajuće su iritantni likovi koji su napravljeni tako šablonski i stereotipno da to gotovo boli.
Primjedbe
Objavi komentar