Samo nekoliko dana nakon što je njegov film imao premijeru u glavnom programu festivala u Veneciji, poznati iranski filmaš Jafar Panahi osuđen je na šest godina zatvora. I nije mu to bilo prvi put jer više od deset godina stalno je on ili u zatvorima ili u kućnim pritvorima ili mu je zabranjeno snimanje filmova i kretanje. U srpnju 2022. godine uhićen je nakon što je pružio podršku dvojici kolega koje je također počeo proganjati iranski režim, a iako je osuđen na šest godina zatvora, početkom veljače ipak mu je omogućen kućni pritvor. Još ranije, nakon što mu je zabranjeno snimanje filmova, Panahi je te zabrane vješto izbjegavao radeći potajice kvazidokumentarne filmove u kojima i sam glumi.
Mikrobudžetni su to filmovi snimljeni u gerilskoj produkciji od kojih je vjerojatno najpoznatiji "Taxi" u kojem je Panahi glumio samog sebe odnosno režisera kojem je zabranjeno snimanje filmova pa sada vozi taksi u Teheranu. Ovaj puta uspio se on maknuti iz Teherana, a ponovno glumi samog sebe i to kako u selu uz samu granicu s Turskom snima novi film. Tako u uvodnoj sceni "No Bears" vidimo jednu od naizgled tipičnih filmskih ljubavnih scena koja je atipična po tome što je režiser snima - iz daleka. Panahi preko laptopa i Zooma iz Irana snima tako film u Turskoj, a ponovno on tu igra fikcionaliziranu verziju samog sebe. Kako mu je zabranjeno napuštanje Irana, tako on ne može u nekoliko kilometara udaljeno tursko selo, no režija filmova na daljinu baš i nije laka, pogotovo jer je internetski signal ondje jako slab.
Iako on pokušava u tom tradicionalnom mjestu biti inkognito i što se manje izlagati, igrom slučaja upetljat će se u lokalne običaje i vrlo brzo postat će ondje persona non grata. Nakon što čuje da ondje postoji tradicionalni običaj koji se izvodi prije vjenčanja, posudit će on kameru jednom od mještana, no ispostavit će da je snimljeno nešto što nije planirao. Zabilježit će on slučajno izvanbračnu avanturu dvoje mladih mještana, a kada se mjestom počnu širiti glasine o njihovoj vezi, cijelo selo će se uzjoguniti i od Panahija tražiti da im preda snimku. Ponovno se tu isprepliću stvarnost i fikcija, kao i dvije paralelne radnje, ona kojoj režiser stvarno svjedoči i ona koju snima za film, ali i ona sve više podsjeća na ono što doživljava u selu koje privremeno nastanjuje.
Već odavno je Panahi silom prilika stvorio svoju vrstu cinema veritea, a s "No Bears" nastavlja usavršavati taj neobični, gotovo metafilmski stil. Čovjek koji je nekoć bio komercijalno najuspješniji iranski filmaš i režiser koji je snimao iznimne i žanrovske filmove i art filmove koji su osvajali nagrade na najvećim svjetskim festivalima, na ovaj način dijelom i protestira protiv režima koji mu je zapečatio karijeru. No, bez obzira što su filmovi iz te njegove, nazovimo to, uzničke faze, eksperimentalni, niskobudžetni i metafilmski, Panahi je i dalje omiljen među selektorima najprestižnijih festivala iako zbog zabrane napuštanja Irana obično ne može nazočiti svjetskim premijerama svojih filmova.
Primjedbe
Objavi komentar