Fatih Akin jedan je od najzanimljivijih njemačkih autora 21. stoljeća. Od samih početaka i prvih filmova pokazao se Akin kao autor prepoznatljivog stila i čovjek kojeg zanimaju rubni dijelovi društva. Obično su to bile imigrantske zajednice iz Turske i vjerojatno je najbolje od svih on prikazao život njemačkih Turaka na filmu. I kad se kasnije bavio nemim drugim temama, bilo je to inventivno, kontroverzno pa i šokantno (sjetimo se samo "The Golden Glove", jezivog filma o serijskom ubojici), tako da mi je "Rheingold" bio tim i veće razočaranje. Biografska je to drama u njemačkom gangsta reperu kurdskog podrijetla Giwaru Hajabiju prema čijoj je autobiografiji Akin i snimio film.
No, film je to koji djeluje kao blijeda kopija sličnih američkih filmova o reperima, poput one fikcionalizirane biografije u kojoj je Eminem glumio samog sebe ili kao njemačka verzija "Straight Outta Compton". Posve je Akin prihvatio taj holivudizirani stil i snimio vizualno čak i zanimljiv i nadahnuto režiran film koji je, nažalost, prilično nezanimljiv. Svi ti gangsta reperi i inače mi djeluju tako pretenciozno, sa svojim pričama, preseravanjima i izdrkavanjima, a taj američki gangsta stil očito je prihvatio i ovaj tip. Čak mi se u početku, dok pratimo Hajabija koji si je kasnije nadjenuo umjetničko ime Xatar što bi značilo Opasan, činilo da bi "Rheingold" mogao biti jedan od onih filmova koji pomalo i ironizira sve te slične biografske krimi drame repera.
To se nažalost nije dogodilo iako je početak obećavao i zbilja je Giwarova životna priča jedna od onih pravih filmskih, no do kraja se "Rheingold" pretvorio u gotovo pozerski film u kojem Akin kao da pokušava kopirati stil Guya Ritchie iz njegove slavne faze "Snatcha". Giwarovi roditelji bili su iranski Kurdi, glazbenici, koji su nakon tamošnje revolucije 1979. godine, izbjegli u planine pa se i on tako rodio u spilji punoj šišmiša. Uz pomoć Crvenog križa stigli su u Pariz, a kada je on bio dječak došli su u Bonn, gdje je on već kao dječak počeo dilati travu, švercati porniće, tući se s lokalnim Turcima, a ubrzo će se zainteresirati za hip-hop scenu. No, umjesto toga završit će on u kriminalnim vodama, povezat će se s kurdskom mafijom iz Amsterdama, upustiti u pljačku zlata i na kraju završiti u zatvoru gdje će konačno i krišom snimiti prve albume.
Iako na prvu ideja o snimanju životne priče ratne izbjeglice koji je izrastao u ozbiljnog kriminalca da bi potom postao glazbena zvijezda i uspješni izdavač i poduzetnik na prvu zvuči itekako zanimjivo, "Rheingold" nije uspio isporučiti očekivano. I to prvenstveno iz razloga što je Akin očigledno odlučio izdati samog sebe i nakon dopadljivog prvog dijela snimiti film koji izgleda kao kopija nekog osrednjeg američkog filma. Filma nabacanog klišejima, potpuno predvidivim situacijama i likovima i priličnog razočaranja.
Primjedbe
Objavi komentar