Uspješna francuska dokumentaristica senegalskog porijekla Alice Diop debitantskim igranim filmom osvojila je europsku kritiku i ne samo da je u Veneciji osvojila drugu najvjredniju nagradu Srebrnog lava odnosno veliku nagradu žirija, već je za ovu sudsku dramu nominirana i za europsku režiserku godine. I po stilu ove sudske drame očito je da Diop dolazi iz svijeta dokumentarizma, a "Saint Omer" je snimila inspirirana jednim suđenjem koji je 2016. godine pratila u istoimenom gradiću na sjeveru Francuske. I bio je to jedan od onih jezivih i užasavajućih slučajeva jer u njemu je žena koja je poput redateljice Francuskinja podrijetlom iz Senegala bila optužena za ubojstvo dojenčeta.
Ostavila ga je ona na plaži da se utopi, a tijekom suđenja ta je žena tvrdila da su je neke zle sile natjerale i nagnale da umori svoju kćer. Tako će se i glavna junakinja filma, profesorica književnost i književnica Rama (Kayije Kagame), Francuskinja podrijetlom iz Senegala i trudna četiri mjeseca, zaputiti iz Pariza u gradić Saint-Omer na suđenje mladoj Laurence koja je optužena da je ubila 15-mjesečnu kćer. Ramina ideja je po detaljima sa suđenja napisati modernu varijaciju mita o vjerojatno najpoznatijoj čedomorki (koja glupa riječ!) iz grčke mitologije, Medeji. Iako je ono što je Laurence učinila ne samo nezamislivo, posve neshvatljivo i neoprostivo, slušajući njezinu životnu priču i okolnosti koje su je dovele do toga da ubije svoje dijete, Rama kao da će početi osjećati povezanost s tom nesretnom ženom.
Puno toga iz njihovih života kao da će se poklapati i puno toga što je Laurence doživjela od ranog djetinjstva, preko odrastanja u Senegalu i dolaska u Francusku na studij i kasnije, podsjetit će Ramu na ono što je i sama prošla. Prvenstveno će se to odnositi na njihove odnose s majkama i strahu da će i ona biti ista takva majka kao što je bila i njena, ne pretjerano zainteresirana i brižna, a slična je situacija očigledno bila i s Laurence. Iako se gotovo cijela radnja "Saint Omer" odvija u sudnici gdje pratimo detalje s ovog mučnog suđenja, snimila je Diop moćnu i potresnu dramu, a uspjela je postići da i gledatelj na Laurence gleda isto onako kako ju je očigledno i ona vidjela.
Na ženu koja je istovremeno i počinitelj strašnog zločina, ali i žrtva, a premda to može zvučati groteskno i nezamislivo, na kraju se mora osjetiti empatija prema njoj. Možda na prvu film u kojem gotovo isključivo slušamo iskaze tijekom suđenja čiji je scenarij i napisan prema sudskom zapisniku može zvučati nevjerojatno suhoparno i monotono, no uspjela je Diop snimiti upečatljivu, kompleksnu i duboku dramu u kojoj tematizira i majčinstvo, rasne odnose, ali i iskustvo afričke imigranticeu u Francuskoj. Žene rođene u Africi gdje je stanje duha sasvim sigurno drukčije od europskog i gdje su tribalizam, šamanizam i magija očito duboko i dalje urezani u svijest ljudi.
I dok Laurence tijekom suđenja tvrdi da su se protiv nje urotile neke mračne sile, da ju je netko kod kuće prokleo i izveo nekakav čin magije, ne samo sutkinja, već i svi ostali tijekom postupka na takve tvrdnje moraju gledati s podsmijehom. Kakva magija, urokljiva oka i gluposti, pomislit će svatko normalan, a možda je i samoj Laurence lakše vjerovati da je tako nepojmljiv čin napravila pri zdravoj pameti, već joj je lakše to objasniti magijom. I dok se posljednjih godina iz Amerike i u ostatak svijeta prelila prava pošast true crime filmova i serija koji su nerijetko snimljeni na eksploatacijski, senzacionalistički način, "Saint Omer" je prava suprotnost svemu tome. Duboka, čak filozofska sudska drama u kojoj Diop tek naizgled hladno iznosi činjenice o groznom slučaju, a ono što smo vidjeli dugo ostaje u nama i nagoni na promišljanje.
Primjedbe
Objavi komentar